ZAŠTO PIŠEM TAKO DOBRE KNJIGE
Jedno sam ja, drugo su moji spisi. — Pre nego što progovorim
o njima samim, ovde će se dotaći pitanje shvaćenosti ili. neshvaćenosti
(Verstanden Nichtverstanden-werden) tih spisa. Koliko to činim nemarno,
toliko i kako dolikuje tome: jer, ovome pitanju još posve, nije vreme.
Samom meni nije još vrerne; neki se rađaju posthumno. — Potrebne će biti,
bilo kada, ustanove u kojima se živi i uči onako kako ja razumem živeti
i učiti: možda čak i da se onda otvori posebna katedra za interpretaciju
Zaratustre. No, protivrečio bih sebi ako bih već danas očekivao uši i ruke
za svoje istine: ne čuti danas, ne umeti uzimati od mene danas,
ne samo da je shvatljivo, izgleda mi čak pravo. Neću da me zamenjuju —
za to je potrebno da sam sebe ne zamenjujem. — Neka je još jednom rečeno,
malo je u mom životu »zle volje« na koju se da ukazati; i o književnoj
»zloj volji« jedva da bih znao da ispričam neki slučaj. Naprotiv, toliko
o čistoj ludosti!... Izgleda mi da je jedno od najređih odličja
koje neko sebi može ukazati ako uzme u ruke neku od mojih knjiga — čak
zamišljam da on zbog toga skida cipele — da ne govorim o čizmama ... Kada
se jednom doktor Hajnrih fon Štajn pošteno potužio da nijednu reč ne razume
iz moga Zaratustre, rekao sam mu da je to u redu: šest stavova odatle razumljenih,
to jest: doživljenih, podiže smrtnika na viši stepen nego što bi
»moderni« ljudi mogli dosegnuti.
Ovo je bilo upućeno Nemcima: jer svuda su, inače, moji čitaoci — sve same probrane inteligencije, okušani karakteri, vaspitani na visokim mestima i dužnostima; među svojim čitaocima imam istinskih genija. U Beču, u Sankt Petersburgu*, u Štokholmu, u Kopenhagenu, u Parizu i Njujorku — svuda su me otkrili, ne i u evropskoj zemlji Šupljoglavačkoj, Nemačkoj ... I da se ispovedim, još su mi draži moji nečitaoci, takvi koji nisu ni čuli za moje ime niti za reč filozofija; ali, kud god da dođem, na primer ovde u Torinu, ugledavši me razvedri se i odobrovolji svako lice. Dosad mi je najvećma laskalo to da se sve piljarice nisu smirivale dok mi ne bi probrale najslađe od svoga grožda. Dotle filozof mora sezati... Poljaci ne nazivaju uzalud Francuze Slovenima. Ni za časak se neka šarmantna Ruskinja neće prevariti u tome gde ja pripadam. Ne uspeva mi da budem svečan, pri tome najviše doteram do zbunjenosti... Misliti nemački, osećati nemački — sve mogu, ali to premaša moje snage ... Čak je moj stari učitelj Ričl tvrdio da ja svoje filološke rasprave, štaviše, koncipujem poput nekog pariskog romanciera — unoseći u njih napetost do apsurda. U samom Parizu se čude nad »toutes mes audaces et finesses«** — izraz potiče od gospodina Tena. Bojim se da se kod mene u vrhunskim oblicima ditiramba nalazi smešana ona so, esprit, koja nikada ne biva glupa — »nemačka« ... Drukčije ne mogu. Neka mi Bog pomogne! Amin. — Svi znamo, neki to znaju čak iz iskustva, šta je dugouhi. Dakako, usuđujem se da tvrdim da ja imam najmanje uši. To baš ne malo zanima ženske (Weiblein) — izgleda mi da one osećaju da ih ja bolje razumem? ... Ja sam antimagarac par excellence i otuda svetskoistorijsko čudovište — na grčkom i ne samo na grčkom, ja sam Antihrist*** ... * To jest Petrograd. Danas Lenjingrad.
U izvesnoj meri požnajem svoje prednosti kao pisca; u pojedinim slučajevima
mi je takođe dokazivano da svikavanje na moje spise veoma »kvari« ukus.
Jednostavno se više ne mogu izdržati ostale knjige, ponajmanje filozofske.
Neuporedivo je odličje kročiti u taj otmeni i delikatni svet — za to se
nikako ne sme biti Nemac; najzad, reč je o odličju koje sam čovek mora
da zasluži. Ko mi je, pak, srodan po visini htenja, taj doživljava,
pri tom, istinske ekstaze učenja: jer, ja dolazim s visina, na kojima nijedna
ptica nije proletela, poznajem bezdane u kojima nijedna noga nije zalutala.
Kazivali su mi da nijednu od mojih knjiga nije mogućno odložiti iz ruku
— da čak remetim noćni spokoj ... Ne postoji nipošto uznositija i u isti
mah rafinovanija vrsta knjiga — one mestimično dopiru do onoga najvišeg
do čega se na zemlji može dopreti, do cinizma; one se moraju savladavati
koliko s najosetljivijim prstima toliko i s najrobustnijim šakama. Svaka
khrkost duše onemogućava im pristup jednom za svagda, čak i svako rđavo
varenje: ne sme se biti nervozan, mora se imati veseo trbuh. Ne jedino
siromaštvo, pristup im sprečava i ustajali vazduh duše, još mnogo više
ono strašljivo, ono nečisto, ono osvetoljubivo iz potajice u utrobama:
jedna moja reč nagoni sve rđave instinkte da se pokažu. U svojim poznanicima
imam ogledne životinje preko kojih stičem utiske o različitim, izuzetno
poučno različitim reakcijama na moje spise. Time što neće da imaju posla
s njihovim sadržajem, na primer moji takozvani prijatelji, postaju »bezlični«:
žele mi sreću da se opet »toliko daleko« vinem — i proizišao bi napredak
u većoj vedrini tona ... Sasvim poročni »duhovi«, »lepe duše«, oni temeljno
i do dna lažljivi, prosto ne znaju šta bi trebalo da započnu s tim knjigama
— otuda ih vide pod sobom, što je divna doslednost svih »lepih«
duša. Rogata stoka među mojim poznanicima, dozvolite, čisti Nemci, nagoveštavaju
da nisu uvek moga mišljenja, ali ipak katkada ... Čak sam i o Zaratustri
to slušao... Za mene je podjednako i svaki »feminizam«, u čoveku,
i u muškarcu, zaključana kapija: nikada se neće stupiti u taj lavirint
izukrštanih saznanja. Nikada ne smete sami sebe štedeti, morate imati čvrstine
u svojim navikama, da biste pod sve samim oporim istinama bili raspoloženi
i vedri. Kada sebi zamišljam sliku nekog savršenog čitaoca, onda iz nje
iskrsava uvek neko čudovište od srčanosti i znatiželje, sem toga još nešto
gipko, prepredeno, oprezno, rođeni pustolov i otkrivalac. Najzad: onome
kome, u osnovi, jedino govorim ne bih znao bolje da kažem nego što je to
Zaratustra rekao: kome on hoće jedino da ispriča svoju zagonetku?
Vama, neustrašivim tragaocima, kušaocima, i onome ko se ikad navezao s varljivim jedrima na opasna mora, — Odmah da kažem još jednu opštu reč o svojoj umetnosti stila. Izvesno stanje, neku unutrašnju napetost pathosa, saopštavati pomoću znakova, uključujući i tempo tih znakova, jeste smisao svakog stila; imajući, pak, u vidu da je kod mene množina unutrašnjih stanja izuzetna, date su mi i mnoge mogućnosti stila — najraznolikija umetnost stila uopšte, kojom je čovek ikada raspolagao. Svaki stil je dobar koji doista saopštava neko unutrašnje stanje, koji se ne ogrešuje o znakove, o tempo znakova, o izražajne gestove (Gebärden) — svi zakoni periode su umetnost izražajnog gesta. U tome je moj instinkt nepogrešiv. — Dobar stil po sebi — čista budalaština, puki »idealizam«, kao što je, otprilike, »lepo po sebi«, kao »dobro po sebi«, kao »stvar po sebi« ... Još se uvek pretpostavlja da postoje uši — da postoje takvi koji su dostojni i kadri za isti pathos, da ne nedostaju oni kojima smemo sebe saopštiti. — Na primer, moj Zaratustra traga zasad još za takvima — ah, još mu dugo valja da traga! — Mora se svojom vrednošću zaslužiti da se Zaratustra iskušava... A do tada nikoga neće biti ko shvata umetnost koja se tu bila izasula: nigde niko nije više izasuo novih, nečuvenih, tek za to zaista stvorenih umetničkih sredstava. Valjalo je dokazati da je tako nešto bilo mogućno upravo u nemačkom jeziku: ja lično bih to ranije najžešće osporavao. Pre mene se nije znalo šta se može s nemačkim jezikom — šta se uopšte može s jezikom. Tek sam ja otkrio umetnost velikog ritma, velikog stila u periodici, za izražavanje neizmerne plime i oseke u sublimnoj, nadljudskoj strasti; s ditirambom poput poslednjeg iz trećeg dela Zaratustre, naslovljenog »Sedam pečata«, vinuo sam se hiljadu milja iznad onoga što se dosad nazivalo poezija. — Prvo što će možda uvideti dobar čitalac, čitalac kakvog zaslužujem, koji me čita kao što su dobri stari filolozi čitali svoga Horacija, jeste da iz mojih spisa govori jedan psiholog bez premca. Stavovi, oko kojih se, u biti, slaže sav svet — da i ne govorimo o vaseljenskim filozofima, moralistima i ostalim šupljoglavcima, trućalima — pojavljuju se kod mene kao naivnosti usled pogrešnog zahvata: na primer, ono verovanje da su »neegoistično« i »egoistično« suprotnosti, dok je sam ego naprosto »viša lagarija«, »ideal« ... Nema ni egoističnih niti neegoističnih delanja: oba pojma su psihološka nesuvislost. Ili stav: »čovek teži za srećom« ... Ili stav: »sreća je nagrada za vrlinu«... Ili stav: »zadovoljstvo i nezadovoljstvo su suprotnosti«... Moral, Kirka čovečanstva, do temelja i dna je iskrivotvorio svu psychologicu — izmoralizovao je — sve do one užasne besmislice da ljubav treba da bude nešto »neegoistično« ... Mora se čvrsto uzdati u sebe, smelo se mora stajati na obe svoje noge, inače se ne može voleti. Konačno, to odveć dobro znaju ženske: one šalju do đavola nesebične, samo objektivne muškarce... Smem li se pri tome usuditi na pretpostavku da poznajem ženske? To spada u moj dionisku miraz. Ko zna, možda sam ja prvi psiholog onog večno ženskog (Ewig-Weiblichen). Sve me one vole, što je stara povest, sem unesrećenih ženskih, onih »emancipovanih«, kojima nedostaje dar za pravljenje dece. — Na sreću, nisam sklon da im dozvolim da me raščereče: potpuna žena čereči kada voli... Poznajem ja te menade dostojne Ijubavi... Ah, kakva je to opasna, prikradajuća, podzemna grabljivica! A pri tom tako ljubazna! Neka ženkica koja juri za svojom osvetom razjurila bi i samu sudbinu. — Žena je neiskazivo zloćudnija od muškarca, i pametnija; dobrota kod žena je već jedan oblik izrođenosti... Kod svih takozvanih »lepih duša« postoji neka temeljna fiziološka nezgoda — da ne kažem sve, jer bih, inače, bio medi-ciničan. Štaviše, i borba za jednaka prava je simptom bolesti: to zna svaki lekar. — Žena, što je više žena, i rukama i nogama se bori protiv prava uopšte: prirodno stanje, večni rat među polovima, bez daljnjeg joj obezbeđuje prvi rang. Da li ste imali uši za moju definiciju ljubavi? Ona je jedina dostojna filozofa. Ljubav — po svojim sredstvima rat, u svojoj osnovi smrtna mržnja među polovima. — Da li ste čuli moj odgovor na pitanje kako se žena leči — »spasava«? Napravi joj se dete. Ženi su deca potrebna, muškarac je uvek samo sredstvo: tako je govorio Zaratustra. — »Emancipacija žene« — to je instinktna mržnja rđavo uspele, to jest nerodne žene protiv rodilje — borba protiv »muškarca« je uvek samo sredstvo, izgovor, taktika. Izdižući sebe kao »ženu po sebi«, kao »višu ženu«, kao »idealistkinju« žene, one hoće da snize opšti rang-nivo žene; za to nema sigurnijeg sredstva od gimnazijskog obrazovanja, čakšira i političkih prava glasačke stoke. One emancipovane su, u osnovi, anarhistkinje u svetu večno ženskog, zabludele, čiji je najdublji instinkt osveta ... Celi rod najzloćudnijeg »idealizma« — koji se, uostalom, zatiče i kod muškaraca, na primer kod Henrika Ibzena, te tipične usedelice — ima za cilj da zatruje čistu savest, prirodu u polnoj ljubavi... I da što se toga tiče ne dopustim ikakvu sumnju o svojem koliko časnom toliko i strogom ubeđenju, hteo bih da saopštim još jedan stav iz moga moralnog kodeksa protiv poroka: pod terminom porok razumem svaku vrstu protivprirodnog ili, volite li lepe reči, idealizma. Stav glasi: »Propovedanje čednosti javno je podstrekavanje na protivprirodno. Svako preziranje polnog života, svako prljanje istog pojmom ,nečist', jeste sam zločin prema životu — jeste pravo ogrešenje o sveti duh života.« — Da bih sebe predstavio kao psihologa, izdvajam jedan osobiti komad psihologije
koji se nalazi u S one strane dobra i zla, — zabranjujem,
uostalom, da se nagađa o tome koga na tom mestu opisujem. »Genije srca,
kao što ga ima onaj veliki skriveni, bog iskušavalac i rođeni pacolovac
savesti, čiji glas ume da dopre sve do podzemlja svake duše, koji ni reč
ne kaže niti pogled baca, u kome ne bi bilo obzira niti zavodljivog pregiba,
u čije majstorstvo spada da razume da se priviđa — i ne to šta on jeste,
nego ono što je onima koji ga slede jedna prinuda više da bi se
sve bliže uza nj stiskali, da bi ga sve privrženije i temeljitije sledili...
Genije srca, koji stišava sve glasno i samodopadljivo i podučava osluškivanju
onoga što glača hrapave duše i na kušanje im nudi novu žudnju — da tiho
počivaju, poput ogledala, i da se u njima duboko nebo ogleda... Genije
srca, koji nevičnu i prenaglu ruku podučava oklevanju i ljupkijem hvatanju,
koji pogađa prisustvo skrivenog i zaboravljenog blaga, kaplje dobrote i
slasne duhovnosti, pod neprozirnim, debelim ledom, i koji je čarobna raklja
za svako zrnce zlata što je odavno bilo pogrebeno u tamnici od mnogog mulja
i peska ... Genije srca, od čijeg dodira svako bogatiji biva, ne milostinjom
obasut i zatečen, ne kao tuđim dobrom usrećen i opterećen, nego bogatiji
u sebi samom, sebi noviji nego pre, raspuknut, prožet i preslušan južnim
lahorom, nesigurniji možda, osetljiviji, lomniji, slomljeniji, ali pun
uzdanja koja još nemaju imena, pun nove volje i strujanja, pun nove nevoljnosti
i strujanja natrag...«
|