ZAŠTO SAM TAKO PAMETAN
1
— Zašto nešto više znam? Zašto sam uopšte toliko pametan? Nikada
nisam razmišljao o pitanjima koja to nisu — nisam se rasipao. — Prave religiozne
teškoće ne poznajem, na primer, iz iskustva. Ukoliko bi trebalo da sam
»grešan«, to mi je potpuno promaklo. Nedostaje mi takođe pouzdani kriterijum
za to šta je griža savesti: prema onome što se o tome čuje, griža
savesti mi ne izgleda ništa što zaslužuje pažnju ... Ne bih mogao neki
posao nakon završetka da izneverim, skloniji sam da iz pitanja vrednosti
načelno izostavim loš ishod, posledice. Kad je ishod loš suviše
se lako gubi pravi pogled na ono što je učinjeno: griža savesti
mi izgleda svojevrsni »zao pogled«. Pre već pripada mome moralu
uvažavati utoliko više nešto u čemu se promašilo zato što se promašilo.
— »Bog«, »besmrtnost duše«, »iskupljenje«, »onostranost«, sve sami pojmovi
kojima ni pažnju ni vreme nisam poklanjao, čak ni kao dete — možda za to
nikada nisam bio dovoljno detinjast!? — Ateizam nikako ne poznajem kao
rezultat, još manje kao dogadaj: razumem ga zahvaljujući instinktu. Suviše
sam znatiželjan, suviše pitalica, suviše neobuzdan, da bi rni se
dopao neki odgovor grub kao pesnica, nedelikatnost prema nama misliocima,
štaviše, u osnovi samo kao pesnica gruba zabrana za nas: vi ne treba
da mislite! ... Sasvim me drukčije zanima pitanje od kojeg »spas čovečanstva«
zavisi više nego od nekog teološkog kurioziteta: pitanje ishranjivanja.
Onako priručno, mogućno ga je formulisati ovako: »kako valja upravo ti
da se hraniš da bi dosegao svoj maksimum snage, onoga virtů u stilu
renesanse, vrline oslobođene moralisanja?« — U tome su moja iskustva toliko
loša da lošija ne mogu biti; začuđen sam da sam za to pitanje čuo toliko
dockan, da sam se toliko dockan na tim iskustvima naučio »pameti«. Samo
mi naše nemačko obrazovanje, koje savršeno ničega nije dostojno, njegov
»idealizam«, donekle objašnjava zašto sam upravo u tome bio zaostao na
putu do svetosti. To »obrazovanje« koje od samog početka podučava da se
iz vida izgube realnosti da bi se trčalo za posve problematičnim,
takozvanim »idealnim« ciljevima, na primer za »klasičnim obrazovanjem«
— kao da od početka ne bi bilo za osudu u jedan pojam združivati
»klasično« i »nemačko«! Štaviše, to deluje zabavno — zamislite jednom nekog
»klasično obrazovanog« Lajpcižanina! — U stvari, sve do svojih najzrelijih
godina ja sam uvek samo loše jeo — moralno rečeno »bezlično«, »nesebično«,
»altruistički«, na sreću kuvara i ostalih u bratstvu po Hristu.
Istovremeno sa svojim prvim izučavanjem Šopenhauera (1865) oporekao sam,
na primer, zahvaljujući lajpciškoj kuhinji, veoma ozbiljno svoju »volju
za život«. Radi nedovoljne ishrane pokvariti još i stomak — izgledalo mi
je da taj problem spomenuta kuhinja začudo srećno rešava. (Priča se da
je u tome 1866. godine došlo do okreta.) No, nemačka kuhinja uopšte — šta
sve nema na savesti! Supa pre obeda (još se u venecijanskim kuvarima 16.
stoleća to zvalo alla tedesca); kuvana mesa, masno i s brašnom pripremljeno
povrće; kolači od testa izvrgli su se u pritiskivače za pisma! Doda li
se k tome još i upravo životinjske potrebe za dolevanjem koje zatičemo
kod starih, i ne jedino starih Nemaca, dâ se .razumeti i poreklo
nemačkog duha — iz zamućenih utroba... Nemački duh je nesvarenost*,
ništa ne završava. — Ali, i engleska prehrana koja je, u poređenju
s nemačkom, čak s francuskom, neka vrsta »povratka prirodi«, naime kanibalizmu,
duboko je protivna mom sopstvenom instinktu; čini mi se da ona duhu daje
teške noge — noge Engleskinja ... Najbolja je kuhinja pijemontska.
— Alkoholna pića mi škode; dovoljna mi je sasvim čaša vina ili piva
dnevno pa da mi život postane »dolina jada« — u Minhenu žive moji antipodi.
Neka bude da sam to malo kasno shvatio, no doslovno od dečjih nogu sam
to proživljavao. Kao dete verovao sam da je pijenje vina, kao i
pušenje duvana, u početku samo sujeta mladih ljudi, kasnije loša-navika.
Možda je za ovaj opori sud krivo i naumburško vino. Da bih verovao
da vino razvedrava, morao bih da budem hrišćanin, hoću da kažem
da budem onaj koji veruje, što je za mene upravo apsurd. Krajnje smućen
usled malih, veoma razblaženih doza alkohola, dosta je neobično
da postajem bezmalo mornar kada je reč o jakim dozama. Kao dete
već bio sam u tome srčan. Napisati opširnu latinsku raspravu za jednu
noć bdenja i još je prepisati, s častoljubljem u peru, po strogosti i sažetosti
sledeći svog uzora Salustija i preko svoga latinskog naliti nešto groga
najtežeg kalibra, to se već, dok sam bio učenik časnog učilišta Pforta,
nikako nije sukobljavalo s mojom fiziologijom, pa ni možda sa Salustijevom
— kao što se veoma i uvek sukobljavalo sa časnim učilištem Pforta ... Kasnije,
oko sredine života, uvek sam se, svakako, odlučivao strožije protiv
ma kojeg »spiritualnog« napitka: ja, protivnik vegetarijanstva na osnovu
iskustva, sasvim poput Riharda Vagnera, koji me je obratio, ne znam dovoljno
ozbiljno da svim spiritualnijim naravima preporučujem bezuslovnu
uzdržljivost od alkoholnih pića. To čini voda... Skloniji sam mestima
u kojima svuda postoji prilika da se srče iz tekućih zdenaca (Nica, Torino,
Sils); jedna čašica trči za mnom poput psa. In vino veritas: izgleda
da se ni ovde opet ne slažem s celim svetom oko pojma »istina« — po meni
duh lebdi nad vodama ... Još nekoliko prstokaza iz mog morala. Jak obed
je lakše svariti nego suviše mali. Prva je pretpostavka dobrog varenja
da stomak u celosti bude aktiviran. Mora se poznavati veličina svog
stomaka. Iz istog razloga valja odvraćati od onih dugih obeda, koje nazivam
isprekidanom žrtvenom svečanošću, one za table d'hôte. — Nikakvih
međuobroka, nikakva kafa: kafa natmuruje. Tej je samo ujutro podnošljiv.
Malo, ali veoma jak: čaj veoma šteti i vazdan oneraspoložuje, ako je samo
za stepen preslab. U tome svako ima svoju meru, često u najtešnjim i najtananijim
granicama. U nesnosnoj klimi, čaj je nepreporučljiv za početak: sat pre
toga treba započeti s jednom šoljom punog ispošćenog kakaoa. — Što je mogućno
manje sedeti; ne pokloniti veru nikakvoj misli koja nije rođena
u slobodnom prostoru i slobodnom kretanju — u kojem i mišići svetkuju.
Sve predrasude potiču iz utrobe. — Zadnjica — već sam jednom rekao — pravi
je greh protiv svetog duha. —
* U tekstu Indigestion, od latinskog. (Sve primedbe,
i nadalje, na dnu stranice potiču od prevodioca.)
2
S pitanjem ishrane je u najbližem srodstvu pitanje o mestu i klimi.
Nikome nije slobodno dato da svuda živi; i kome predstoji rešavanje velikih
zadataka, koji iziskuju svu njegovu snagu, nema ovde mogućnosti, štaviše,
da mnogo bira. Klimatski uticaj na razmenu materije, na njeno sputavanje,
na njeno podsticanje, seže dotle da nekoga pogrešan izbor mesta i klime
može ne samo da otuđi od njegovog zadatka nego i da mu zapreči uopšte put
do njega: da ga ni ne sagleda. Kod njega animalni vigor nikada nije
postao dovoljno velik da bi dopro do one slobode koja se preliva u najduhovnije,
kad neko spoznaje: to jedino ja mogu ... Koliko god neznatna bila
tromost utrobe, postavši rđava navika, sasvim je dovoljna .da nekog genija
pretvori u nešto osrednje, nešto »nemačko«; sama nemačka klima je dovoljna
da bi obeshrabrila jaku i čak herojski zasnovanu utrobu. Tempo razmene
materije u tačnoj je srazmeri s pokretljivošću ili bangavošću udova
duha; i sam »duh« je čak jedino vrsta te razmene materije. Okupite mesta
u kojima ima i bilo je ljudi od bujnoga duha, u kojima su duhovitost, tanani
okret, sarkazam, spadali u sreću, u kojima se genije gotovo nužno osećao
kao kod kuće: sva imaju izvrsno suv vazduh. Pariz, Provansa, Firenca, Jerusalim,
Atina — ova imena nešto dokazuju: genije je uslovljen suvim vazduhom,
vedrim nebom — to jest rapidnom razmenom materije, mogućnošću da u sebe
uvek iznova unosimo velike, ogromne količine snage. Pred očima mi je slučaj
kada je jedan značajan i slobodno ustrojen duh zahvaljujući naprosto osiromašenom
instinktu za klimatsku tananost postao skučen, povučen, specijalista i
mrgodnik. I sam bih možda, najzad, postao takav slučaj, uzmimo, da me bolest
nije opametila, naterala da porazmislim o umnome u realnosti. Sada kada
dugom vežbom očitavam na sebi kao na kakvom veoma finbm i pouzdanom instrumentu
učinke klimatskog i meteorološkog porekla i kada već pri kratkom putovanju,
primerice od Torina do Milana, mogu kod sebe fiziološki da izračunam promenu
u vlažnosti vazduha, sa užasom se spominjem onespokojavajući neobične
činjenice da se moj život tokom poslednjih deset godina, po život opasnih
godina, odigravao uvek samo na pogrešnim i za mene upravo zabranjenim
mestima. Naumburg, učilište Pforta*, oblast Tiringen uopšte, Lajpcig, Bazel,
Venecija — tolika mesta nesrećna za moju fiziologiju. Ako o čitavom svom
detinjstvu i mladosti uopšte nemam savršen spomen, bila bi tu onda budalaština
pozivati se na takozvane »moralne« uzroke — otprilike na neosporni nedostatak
zadovoljavajućeg društva: jer taj nedostatak i danas postoji kao
što je oduvek postojao, ne sprečavajući me da budem vedar i srčan. Nego
neznanje u phisiologicis — kleti »idealizam«— prava je kob u mom
životu, ono izlišno i glupo u njemu, nešto iz čega nije izraslo
ništa dobro i za šta ne postoji nikakvo poravnanje, nikakvo obeštećenje.
Posledicama tog »idealizma« objašnjavam sebi sve pogrešne izbore, sve velike
zablude instinkta i »uviđavnosti« po strani svog životnog zadatka,
na primer, da sam postao filolog — a zašto ne barem lekar ili inače nešto
drugo što otvara oči? U mom bazelskom razdoblju sva moja duhovna prehrana,
uračunavši dnevni raspored, bila je potpuno nesuvisla zloupotreba vanrednih
snaga, bez ikakvog obnavljanja istrošenih snaga, čak i bez razmišljanja
o trošenju i naknadi. Nedostajala je ma kakva istančanija sebičnost (Selbigkeit),
ma kakvo pokroviteljstvo nad neodstupnim instinktom; bilo je to
izjednačavanje sebe s bilo kim, »nesebičnost«, zaborav sopstvene izmaknutosti
— nešto što sebi nikada ne opraštam. Kada sam gotovo bio dokrajčen, time
što sam bio gotovo dokrajčen, zamislih se naknadno o osnovi nerazboritosti
svoga života, o »idealizmu«. Tek me je bolest dozvala umu.
* Reč je o školskom zavodu (Landesschule) kraj Naumburga,
u koji je Niče primljen 1858. godine, desetak dana pre svog četrnaestog
rođendana, i koji završava 1864. godine, s maturskim radom o Teognidu.
3
Izbor u ishrani; izbor klime i mesta; — treće, u čemu se ni po koju
cenu ne sme napraviti pogrešan potez, jeste izbor svog načina okrepe.
I ovde su, već prema stepenu u kojem je neki duh sui generis, granice
onoga što mu je dopušteno, to jest korisno, tesne i sve tešnje.
U mom slučaju, svako čitanje pripada samookrepljivanju: otuda onome što
me rasterećuje od sebe, što mi dopušta šetanje kroz tuđe nauke i duše —
što više ništa ne uzimam ozbiljno. Čitanje me okrepljuje upravo od moje
ozbiljnosti. U trenucima najintenzivnijeg rada nijedna knjiga se ne vidi
kraj mene: čuvao bih se da bilo kome dopustim da blizu mene govori ili
čak misli. A to bi baš značilo čitati... Da li ste pravo zapazili da u
onoj dubokoj napetosti, na koju trudnoća osuđuje duh i, u osnovi, celi
organizam, slučaj, svaka vrsta draži koja dolazi spolja deluje odveć žestoko,
»udara« odveć duboko? Koliko je god mogućno mora se izbegavati
slučaj, spoljašnji nadražaj; neka vrsta samoograđivanja spada u prve instinktivne
razboritosti po kojima postupa duhovna trudnoća. Da li ću dozvoliti da
se neka tuđa misao krišom uspinje uz ogradu? — A to bi baš značilo
čitati... Posle trenutaka rada i plodnosti sledi vreme okrepe: k meni vi
prijatne, vi vrcave, vi poplašene knjige! — Da li će to biti nemačke knjige?
... Moram se obazreti pola godine unazad da bih se zatekao s knjigom u
ruci. Koja je pa to bila? — Izvrsna studija Viktora Brošara, les
Sceptiques Grecs, u kojoj su dobro iskorišćene i moje Laertijane.
Skeptici, jedini tip vredan poštovanja među tako dvoznačnog do petoznačnog
naroda filozofa! ... Inače gotovo uvek pribegavam istim knjigama, poglavito
malom broju, koje su za mene dokazane knjige. Možda nije u mojoj
naravi da čitam mnogo i o mnogome: čitaonica me razboljeva. Takođe nije
u mojoj naravi da volim mnogo i mnogo stvari. Pazite, čak neprijateljstvo
prema novim knjigama odlikuje pre već moj instinkt nego, »trpeljivost«,
»largeur du coeur« i ostale oblike »ljubavi prema bližnjem«
... U stvari, to je maleni broj starijih Francuza, kojima se uvek iznova
vraćam: verujem samo u francusko obrazovanje i sve što se inače u Evropi
naziva »obrazovanje« smatram za nesporazum, a da i ne govorim o nemačkom
obrazovanju ... Ono nekoliko slučajeva višeg obrazovanja, koje sam otkrio
u Nemačkoj, bilo je do jednog francuskog porekla, pre svega gospođa Kozima
Vagner, bez daljnjeg prvi glas u pitanjima ukusa između onih koje sam slušao.
— Paskala ne čitam nego volim, kao najpoučniju žrtvu hrišćanstva,
morenu sporo, najpre telesno, onda psiholoski, u čemu počiva cela logika
tog najstravnijeg oblika neljudske svireposti. Od Montenjeve odvažnosti
imam nešto u duhu, možda — ko zna? — i u telu. Ne bez gneva, moj ukus za
umetnike uzima u zaštitu imena Molijera, Korneja i Rasina od pustoga genija
kakav je Šekspir. Sve nabrojano, najzad, ne isključuje da mi i poslednji
Francuzi ne bi bili očaravajuće društvo. Nikako ne vidim u kojem bi se
stoleću u povesti mogli sakupiti tako znatiželjni i istovremeno tako delikatni
psiholozi kakvi su u današnjem Parizu: spominjem ovlaš — jer njihov broj
nije baš mali — gospodu Pola Buržea, Pjera Lotija, Gipa, Melaka, Anatola
Fransa, Žila Lemetra ili, da istaknem jednoga od jake rase, pravog Latinjanina,
kome sam naročito privržen, Gija de Mopasana. Među nama rečeno, tom
naraštaju sam čak skloniji nego njihovim velikim učiteljima koje je sve
zajedno iskvarila nemačka filozofija (gospodin Ten, na primer, Hegelom,
kome zahvaljuje nerazumevanje velikih ljudi i doba). Dokle god Nemačka
dopre, ona kvari kulturu. Tek je rat »iskupio« duh u Francuskoj
... Stendal, jedan od najdivnijih slučajeva u mom životu — jer sve što
u njemu sačinjava epohu doterao mi je slučaj, nikada preporuka — sasvim
je neprocenjiv sa svojim anticipirajućim okom psihologa, sa svojim zahvatom
u činjenice, koji podseća na ono najviše činjeničko (ex ungue Napoleonem
— ); konačno, ne najmanje kao časni ateist, jedna u Francuskoj
mršava i jedva pronalaziva species — čast Prosperu Merimeu...
Možda čak zavidim Stendalu? Preduhitrio me je s najboljom ateističkom dosetkom,
koju sam upravo ja mogao da napravim: »Jedino izvinjenje koje nam Bog može
ponuditi jeste da on ne postoji«... Negde sam rekao sam: šta je dosad bio
najveći prigovor ljudskom bivstvovanju? Bog ...
4
Najviši pojam o liričaru dugujem Hajnrihu Hajneu. Uzalud u svim
državama kroz milenijume tragam za jednako slatkom i strasnom muzikom.
Posedovao je onu božansku zloću bez koje ne bih mogao da zamislim išta
savršeno — vrednost ljudi, rasa, procenjujem prema tome koliko nužno znaju
da Boga razumeju nerazlučenog od satira. — A kako rukuje nemačkim! Kazaće
se jednom da smo Hajne i ja kudikamo bili prvi umetnici nemačkog jezika
— u neizmerivoj udaljenosti od svega što su sami Nemci s njim postigli.
— Mora da sam duboko srođen s Bajronovim Manfredom: sve sam njegove
bezdane pronašao u sebi — s trinaest godina bio sam zreo za to delo. Nijednu
reč, samo pogled imam za one koji se usude da u prisustvu Manfreda izgovore
reč Faust. Nemci su nesposobni za bilo koji pojam o veličini: dokaz
Šuman. Iz gneva prema tom slatkastom Saksoncu naročito sam komponovao jednu
kontrauvertiru za Manfreda, o kojoj je Hans fon Bilov rekao da tako nešto
nije nikada video na notnom papiru, da je to silovanje Euterpe. — Kada
tragam za svojom najizvedenijom formulom za Šekspira, onda uvek
nalazim samo onu da je on koncipovan tip Cezara. Takvo se nešto ne odgoneta
— to jeste ili nije. Veliki pesnik crpe samo iz svoje realnosti
— do stepena posle kojeg nije više kadar da izdrži svoje delo... Kada sam
bacio pogled na svoga Zaratustru, pola časa hodam sobom uzduž i popreko,
nesposoban da zagospodarim nepodnošljivim grčem jecanja. — Ne znam ni za
jednu više srceparajuću lektiru od Šekspira: šta mora da je odbolovao čovek
pa da nema druge već da postane takav lakrdijaš! — Razumete
li Hamleta? Ne sumnja, izvesnost je ono što tera u ludilo ... Ali,
da bi se tako osećalo, mora se biti dubok, ponor, filozof ... Svi se plašimo
istine... I da priznam: instinktivno sam siguran i uveren u to da je lord
Bekon začetnik, samomučitelj životinja, te najstrahovitije neobične vrste
književnosti: šta se mene tiče blebetanje, dostojno sažaljenja,
američkih smetenjaka i plitkoglavaca? No, snaga za najmoćniju realnost
vizije ne samo da se trpi s najmoćnijom snagom za čin, za strohotno čina,
za zločin — ona je čak pretpostavlja... Dugo ne znamo dovoljno o
lordu Bekonu, prvom realisti u svakom velikom smislu reči, da bismo znali
šta je sve učinio, šta je hteo, šta je sa sobom proživeo...
I k vragu, moja gospodo kritičari! Pretpostavimo da sam svoga Zaratustru
krstio nekim tuđim imenom, na primer onim Riharda Vagnera, dvomilenijumsko
oštroumlje ne bi uspelo da pogodi da je autor Ljudskog, suviše ljudskog
vizionar Zaratustre ...
5
Ovde gde govorim o okrepama svoga života potrebna mi je i jedna reč
da bih izrazio svoju zahvalnost za ono što me je u njemu okrepilo kudikamo
najdublje i najsrdačnije. Bez ikakve sumnje, to je bilo intimno druženje
s Rihardom Vagnerom. Ostale svoje ljudske: veze puštam lako da otplove;
ni po koju se cenu, pak, ne bih odrekao dana provedenih u Tripšenu, dana
poverenja, vedrine, sublimnih zgoda — dubokih trenutaka... Ne znam
šta su drugi doživeli s Vagnerom: preko našega neba nikada nije
prominuo oblak. — I s tim se još jednom vraćam na Francusku — nemam nikakvih
razloga protiv, samo prezir na usnarna za vagnerovce et hoc genus omne
napretek, koji veruju da veličaju Vagnera time što ga smatraju nalik sebi...
Takvom kakav sam, u svojim najdubljim instinktima tuđ svemu što je nemačko,
tako da već blizina nekog Nemca remeti moje varenje, prvi dodir s Vagnerom
bio je i prvi predah u mom životu: osetio sam ga, poštovao kao inostranstvo,
kao suprotnost, kao telesni protest protiv svih »nemačkih vrlina«. — Mi
koji smo bili deca u barskom vazduhu pedesetih godina, mi smo neminovno
pesimisti što se tiče pojma »nemačko«; mi čak ne možemo ništa drugo
da budemo nego revolucionari — nećemo podržati stanje stvari pri kojem
je pritvorica odozgo. Savršeno mi je svejedno da li on danas igra
u drugim bojama, da li se odenuo u skerlet i navukao husarsku uniformu
... Svakako! Vagner je bio revolucionar — bežao je od Nemaca ... Kao umetnik,
čovek nema drugog zavičaja u Evropi sem Pariza: délicatesse u svih
pet umetničkih čula, koje pretpostavlja Vagnerova umetnost, prsti za nuances,
psihološka bolešljivost, sve se to nalazi samo u Parizu. Nigde drugde nema
strasti u pitanjima oblika, te ozbiljnosti u mise en scene —
to je pariska zbilja par excellence. U Nemačkoj nemaju ni pojam
čak o ogromnoj ambiciji koja živi u duši nekog pariskog umetnika. Nemac
je dobrodušan — Vagner apsolutno nije bio dobrodušan ... Ali, govorio sam
već dovoljno (u S one strane dobra i zla) o tome gde spada Vagner,
koji su njegovi najbliži srodnici: to je francuska pozna romantika, ona
visokoletna i tako ponesena vrsta umetnika, kao što je Delakroa, kao Berlioz,
čiji je fond bolest, neizlečivost u biću, čisti fanatici izraza,
virtuozi skroz-naskroz ... Ko je uopšte bio prvi inteligentni
Vagnerov privrženik? Šarl Bodler, isti onaj koji je najpre razumeo Delakroa,
onaj tipični décadent u kojem se prepoznao celi rod umetnikâ — i
on je bio možda poslednji... Šta nisam nikada oprostio Vagneru? To da je
popuštao Nemcima — da je postao državnonemački... Dokle god Nemačka
dopre, ona kvari kulturu. —
6
Promotrivši sve, svoju mladost ne bih izdržao bez Vagnerove muzike.
Jer sam bio osuđen na Nemce. Ako želite da se rasteretite nepodnošljivog
pritiska, neophodan vam je hašiš. Svakako, Vagner mi je bio neophodan.
Za sve Nemce Vagner je protivotrov par excellence — otrov,
ne osporavam to ... Od trenutka kada je bio izveden klavirski komad o Tristanu
— moj kompliment, gospodine Fon Bilov! — bio sam vagnerovac. Na starija
Vagnerova dela gledao sam ispod sebe — još suviše prosta, suviše »nemačka«
... I danas još tragam za delom takve opasne fascinantnosti, od takve jezive
i slatke beskonačnosti, kakvo je Tristan — tragam po svim umetnostima zaludno.
Pri prvom tonu Tristana sve čudnovatosti Leonarda da Vinčija gube svoju
čar. Ovo je delo bez ostatka Vagnerovo non plus ultra; od njega
se okrepio s Majstorima pevačima i Prstenom. Biti zdraviji — to
je vratiti se prirodi kakva je Vagnerova . . . Smatram. prvorazrednom
srećom da sam živeo u pravo vreme i upravo među Nemcima da bih sazreo
za to delo: dotle u meni seže znatiželja psihologa. Siromašan je svet za
onoga ko nikada nije bio dovoljno bolestan za to »pakleno sladostrašće«:
dopušteno je, maltene se nudi ovde upotreba te mističarske formule.
— Mislim da bolje nego iko poznajem ono neizmerno za šta je Vagner sposoban,
onih pedeset svetova tuđih zanosa za koje niko, sem njega, nije imao krila;
i takav kakav sam, dovoljno jak da u svoju korist još preusmerim i ono
najupitnije i ono najopasnije i time ojačam, Vagnera nazivam dobročiniteljem
svoga života. To po čemu smo srodni, da smo bolovali dublje, i jedan uz
drugoga, nego što su kadri bili da boluju ljudi ovoga stoleća, združuje
večno iznova naša imena; i kao što je, sigurno, Vagner među Nemcima samo
nesporazum, tako sam to sigurno i ja i to ću uvek biti. — Dva stoleća psihološke
i umetničke discipline najpre, gospodo moja Germani!... Ali, to
se ne da nadoknaditi. —
7
— Kazujem još jednu reč za najodabranije uši: šta zapravo hoću od muzike.
Da je vedra i duboka poput oktobarskog popodneva. Da je svoja, opuštena,
nežna, slatka ženica sastavljena od podlosti i ljupkosti ... Nikada se
neću složiti da Nemac može znati šta je muzika. One koje nazivamo nemački
muzičari, na čelu s najvećima, stranci su, Sloveni, Hrvati, Italijani,
Holanđani — ili Jevreji: u ostalim slučajevima, Nemci od snažne rase, izumrli
Nemci, poput Hajnriha Šica, Baha i Hendla. Ja lično sam još uvek dovoljno
Poljak da zbog Šopena žrtvujem ostatak muzike; iz tri razloga izuzimam
Vagnerovu Zigfridovu idilu i možda nešto od Lista koji prednjači svim muzičarima
otmenim orkestarskim akcentima;najzad, i sve ono što je raslo s one strane
Alpa — na ovu stranu... Ne bih znao da budem bez Rosinija, još manje
bez mojeg juga u muzici, bez muzike moga Venecijanca maestra
Pjetra Gastija. I kada kažem s one strane Alpa, kažem zapravo samo
Venecija. Ako tražim neku drugu reč za muziku, tada uvek nalazim samo reč
Venecija. Ne znam da pravim razliku između suza i muzike — ne znam da
zamislim sreću, jug, bez jeze od strašljivosti.
Na mostu stajah
nedavno u zagasitoj noći.
Izdaleka dopiraše pesma;
zlatne kapi navirahu
niz treperavu površ.
Gondole, svetla, muzika —
opojno oticaše u suton...
Igra struna, moja duša
pevala je sebi, nevidljivo taknuta,
gondolijersku pesmu krišom,
drhteći uz to pred šarolikim blaženstvom.
— Čuo ju li je ko?
8
U svemu tom — u izboru hrane, mesta i klime, okrepe — vodi nas instinkt
samoodržanja, koji se najnedvosmislenije iskazuje kao instinkt samoodbrane.
Ne videti mnogo, ne čuti, ne dopustiti da ti se priđe — prva je razložnost,
prvi dokaz za to da se ne vladamo po slučaju nego po jednoj nužnosti. Ukus
je tekuća reč za taj instinkt samoodbrane. Njegov imperativ nalaže kazivati
ne samo Ne tamo gde bi Da bilo neka »nesebičnost«, nego i kazivati što
je manje mogućno Ne. Odeliti se, razdvojiti se od onoga gde bi uvek
i uvek iznova bilo potrebno Ne. Umno objašnjenje za to je da defanzivni
izdaci, koliko god neznatni, postajući pravilo, navika, uslovljavaju vanredno
i potpuno suvišno osiromašavanje. Naši veliki izdaci najčešće su
oni mali. Odbijanje, ne-dopuštanje-prilaska jeste izdatak, ne zavaravajmo
se o tome, snaga straćena u negativne svrhe. Naprosto u stalnoj
nuždi odbrane, može se toliko oslabiti da se više ne može braniti. — Uzmimo
da izišavši iz svoje kuće, umesto tihog i aristokratskog Torina, nađem
nemačku varošicu: moj bi instinkt morao da se napne da bi odbio sve ono
što nadire na njega iz tog spljiskanog i kukavnog sveta. Ili nađem nemački
velegrad, taj građenjem otelovljeni porok, u kojem ništa ne raste,
u koji je dotegljen svaki predmet, dobar i loš. Ne bih li usled toga postao
jež? — Ali, raskoš je imati bodlje, štaviše dvostruki luksuz, kad
stoji do slobodne volje imati ne bodlje nego raširene
ruke ...
Druga razložnost
u samoodbrani sastoji se u tome da se što je mogućno ređe reaguje
i izbegavaju položaji i odnosi u kojima bismo bili osuđeni da izlažemo
svoju »slobodu«, kao i svoju inicijativu, i postane puki reagens. Kao sliku
za to uzimam saobraćanje s knjigama. Naučnik, koji u osnovi još samo »prevrće«
knjige — filolog ih »prevrne« u dnevnom proseku otprilike 200 — izgubi,
konačno, čak i potpuno sposobnost da sam misli. Ne prevrće li, tada ne
misli. Kada misli, on odgovara na neki nadražaj (— neku pročitanu
misao) — najzad, on još jedino reaguje. Celu svoju snagu naučnik troši
na kazivanje Da i Ne, na kritiku već rnišljenog — sam on više ne misli...
Kod njega je instinkt samoodbrane omekšan; u drukčijem slučaju on bi se
branio od knjiga. Naučnik — décadent. — Svojim očima sam video:
darovite, bujno i široko utemeljene prirode »upropašćene čitanjem« već
u tridesetim godinama, samo još šibice koje se moraju ukresati da bi proizvele
iskre — »misli«. — Ujutru rano, u osvit dana, potpuno sveži, u zori svoje
snage, čitati knjigu — pa ja to zovem poročnim! — —
9
Na ovom se mestu ne da više obići davanje pravog odgovora na pitanje
kako postajemo ono što jesmo. I time se dotičem remek-dela u umešnosti
samoodržanja — sebičnosti... Usvojeno li je, naime, da zadatak,
odredenost, sudbina zadatka, znatno premaša prosečnu meru, onda
ne bi bilo veće opasnosti nego se sam sučeliti sa tim zadatkom. Da se postane
ono što se jeste pretpostavlja da se ni izdaleka ne nasluti šta se jeste.
Sa ovoga stanovišta čak i pogrešni gestovi (Fehlgriffe) u životu
imaju svoj sopstveni smisao i vrednost, kao i povremene stranputice i skretanja,
odgađanja, »uviđavnosti«, ozbiljnost straćena na zadatke koji leže s one
strane Zadatka. U tome se izražava velika razložnost, čak najviša razložnost:
tamo gde bi nosce te ipsum bio recept za propast,
samozaborav, samonerazumevanje, samoumanjivanje, samostiskanje,
samomediokritetizovanje, pretvara se u sam um. Moralno izraženo: ljubav
prema bližnjem, život za druge i slično može biti zaštitna mera
za održavanje najokorelije sebičnosti. To je izuzetni slučaj kada, uprkos
sopstvenom pravilu i ubeđenju, držim stranu »nesebičnim« nagonima: ovde
oni rade u službi sebičnosti samoodgajanja. — Cela se površina svesti
— svest jeste površina — mora očuvati čistom od ma kakvog velikog
imperativa. Oprez čak i pred svakom velikom reči, svakirn velikim stavom!
Sve same opasnosti da instinkt prerano »sebe razume« — —. Međutim, sve
više raste u dubinu organizujuća »ideja« pozvana da vlada — ona počinje
da zapoveda, vraća polako sa stranputica i skretanja, priprema pojedinačne
kvalitete i sposobnosti, koji će se jednom neizostavno dokazati kao sredstvo
za celinu — ona redom podučava sve moći koje joj služe, pre nego
što išta dozvoli da se razglasi o dominantnom zadatku, »cilju«, »svrsi«,
»smislu«. — S te strane posmatrano, moj je život jednostavno čudesan. Za
zadatak prevrednovanja vrednosti bile su potrebne možda brojnije
moći nego što su počivale zajedno u nekom pojedincu, pre svega i ono što
je suprotno moćima a da se pri tome nije smelo u njih dirati i razarati
ih. Preduslov, dugi skroviti rad i umetničko udruženje moga instinkta sastojao
se u hijerarhizovanju tih moći, distanciranju, umetnosti odeljivanja bez
neprijateljske zavade, nemešanju ičega, »nemirenju« ičega, u neizmernom
mnoštvu koje je, uprkos tome, protivnost haosu. Viša zaštitna
mera tog instinkta pokazala se u tolikoj meri jaka da ni u jednom slučaju
čak nisam ni naslutio šta raste u meni — pa su sve moje sposobnosti, nenadno
zrele, jednoga dana izbile u svom krajnjem savršenstvu. Ne pamtim
da sam se ikada napinjao — nema dokaza ni za kakvu crtu rvanja u
mome životu; ja sam suprotnost herojskoj prirodi. »Hteti« nešto, »stremiti«
nečemu, imati pred očima neku »svrhu«, »želju« — sve to ne poznajem iz
iskustva. Pa i u ovom trenutku na svoju budućnost — daleku budućnost
— gledam kao na glatko more: nijedna ga žudnja ne mreška. Ni najmanje ne
želim da nešto bude drukčije nego što jeste; ni ja sam neću da budem drukčiji...
Ali, tako sam živeo uvek. Nisam imao nikakvu želju. Od onih sam koji posle
svoje četrdeset i četvrte godine mogu reći da se nikada nisu upinjali oko
časti, oko žena, oko novca! — Niti da mi je to nedostajalo...
Tako sam, na primer, jednoga dana postao univerzitetski profesor — a nikada
ni pomislio nisam na takvo nešto, jer sam imao jedva 24 godine. Tako sam,
dve godine ranije, jednoga dana postao filolog: na taj način što je moj
prvi filološki rad, moj početak u svakom smislu, moj učitelj Ričl
tražio da štampa u svom »Rajnskom muzeju« (Ričl je — velim to s
poštovanjem — jedini genijalni naučnik s kojim sam se do danas sreo. Posedovao
je onu prijaznu pokvarenost koja odlikuje nas Tirinžane i s kojom čak i
jedan Nemac postaje simpatičan — da bismo dospeli do istine skloni smo
i krijumčarskim putevima. Nikako ne bih želeo da ovim rečima potcenim svog
bližeg zemljaka, pametnog Leopolda fon Rankea ...).
10
— Na ovom mestu neophodno je dobro porazmisliti. Pitaćete me zašto sam
zapravo ispričao sve ove male i po uobičajenom sudu nevažne stvari: time
samo štetim sebi, utoliko više ako sam predodređen da zastupam velike zadatke.
Odgovor: te su male stvari — ishrana, mesto, klima, okrepa, cela kazuistika
sebičnosti — mimo svih pojmova važnije nego sve što se dosad smatralo važno.
Upravo se tu mora početi s preusmeravanjem učenja. Ono što je dosad
čovečanstvo ozbiljno vagalo nisu čak ni realnosti, samo uobraženja, strožije
rečeno, laži proizišle iz rđavih instinkata bolesnih, u najdubljem
smislu štetnih priroda — svi ti pojmovi »Bog«, »duša«, »vrlina«, »greh«,
»onostranost«, »istina«, »večni život« ... No, u njima se tražila veličina
ljudske prirode, njena »božanstvenost« ... Time su iskrivotvorena do temelja
i dna sva pitanja politike, društvenog poretka, vaspitanja, pa su najštetniji
ljudi smatrani velikim — i naučavano je preziranje »malih« stvari, hoću
reći osnovnih stvari samog života ... Naša sadašnja kultura je u najvećem
stepenu dvosmislena ... Nemački car paktira s papom, kao da papa nije predstavnik
smrtnog neprijateljstva prema životu! ... Ni tri se godine neće održati
ono što je danas izgrađeno. — Ako se merim prema tome šta mogu,
da i ne govorim o tome šta za mnom nailazi, obaranje, neuporedivo građenje,
tada ja imam više nego neki drugi smrtnik pravo na reč veličina. Uporedim
li se sada s ljudima koji su dosad poštovani kao prvi ljudi, onda
je razlika opipljiva. Te navodno »prve« čak ni ne računam uopšte u ljude
— za mene su oni izmet čovečanstva, izrodi bolesti i osvetoljubivih instinkata:
oni su sve sami kobni, u osnovi neizlečivi neljudi koji se svete životu
... Njima hoću da budem suprotan: moja prednost je da raspolažem vrhunskom
istančanošću za sve znakove zdravih instinkata. Lišen sam ma kakve bolesne
crte; nisam oboleo čak ni u razdobljima teške bolesti; zaludno je u mome
biću tražiti neku crtu fanatizma. Ni u jednom trenutku moga života neće
se moći otkriti ikakvo uobraženo i patetično držanje. Pathos stava ne
spada u veličinu; lažan je onaj kome su stavovi (Attituden) uopšte
potrebni... Oprez sa svim živopisnim ljudima! — Život mi je bivao lak,
najlakši, kada je od mene zahtevao najteže. Ko me je video tokom sedamdeset
dana ove jeseni, kada sam, bez prekida, pravio sve same prvorazredne stvari,
koje niko posle mene neće napraviti — ili, pre mene, nije napravio — kada
sam radio s jednom odgovornošću za sve potonje milenijume, nije na meni
mogao da zapazi nijednu crtu naprezanja već, tim više preobilnu svežinu
i vedrinu. Nikada nisam jeo, kao tada, s prijatnijim osećanjima, nikada
spavao bolje. — Ne znam ni za jedan drugi način saobraćanja s velikim zadacima
sem igru: ona je, kao pokazatelj veličine, suštinska pretpostavka.
Najneznatnija prinuda, mrki izraz lica, nekakav tvrđi ton u grlu, sve su
to zamerke čoveku, utoliko više njegovom delu!... Ne sme se biti nervozan
... Zamerka je i patiti zbog usamljenosti — ja sam uvek patio samo
zbog »mnoštvenosti« ... U apsurdno rano doba, sa sedam godina, znao sam
već da me nikada ne bi mogla doseći neka ljudska reč: da li sam zbog toga
izgledao smrknut? — I danas sam još podjednako ljubazan prema svakome,
čak sam i prema najnižima pun hvale: u svemu tome nema ni miligram oholosti,
skrivenog prezira. Koga prezirem, taj pogađa da ga prezirem: samim
svojim bivstvovanjem razjarujem svakog u čijem je telu rđava krv... Moja
formula za veličinu u čoveku jeste amor fati: ne hteti imati išta
drugo, ni napred, ni nazad, ni u celoj večnosti. Ne samo podnositi ono
nužno, još manje tajiti ga — sav idealizam je lažljivost pred nužnim —
nego ga voleti...
-početak-
|