ZAŠTO PIŠEM TAKO DOBRE KNJIGE 
 

Jedno sam ja, drugo su moji spisi. — Pre nego što progovorim o njima samim, ovde će se dotaći pitanje shvaćenosti ili. neshvaćenosti (Verstanden Nichtverstanden-werden) tih spisa. Koliko to činim nemarno, toliko i kako dolikuje tome: jer, ovome pitanju još posve, nije vreme. Samom meni nije još vrerne; neki se rađaju posthumno. — Potrebne će biti, bilo kada, ustanove u kojima se živi i uči onako kako ja razumem živeti i učiti: možda čak i da se onda otvori posebna katedra za interpretaciju Zaratustre. No, protivrečio bih sebi ako bih već danas očekivao uši i ruke za svoje istine: ne čuti danas, ne umeti uzimati od mene danas, ne samo da je shvatljivo, izgleda mi čak pravo. Neću da me zamenjuju — za to je potrebno da sam sebe ne zamenjujem. — Neka je još jednom rečeno, malo je u mom životu »zle volje« na koju se da ukazati; i o književnoj »zloj volji« jedva da bih znao da ispričam neki slučaj. Naprotiv, toliko o čistoj ludosti!... Izgleda mi da je jedno od najređih odličja koje neko sebi može ukazati ako uzme u ruke neku od mojih knjiga — čak zamišljam da on zbog toga skida cipele — da ne govorim o čizmama ... Kada se jednom doktor Hajnrih fon Štajn pošteno potužio da nijednu reč ne razume iz moga Zaratustre, rekao sam mu da je to u redu: šest stavova odatle razumljenih, to jest: doživljenih, podiže smrtnika na viši stepen nego što bi »moderni« ljudi mogli dosegnuti.
Kako bih ja, sa ovakvim osećanjem distancije; mogao ma i da samo poželim da me čitaju »moderni« koje poznajem! — Moj trijumf je upravo obrnut od onoga kakav je bio Šopenhauerov — ja kažem »n o n legor, n o n legar«. — Ne što bih želeo da potcenim zadovoljstvo koje mi je više puta pričinilo nevino poricanje mojih spisa. Još tokom ovog leta, u vreme kada sam sa svojom teškom, odveć teretnom književnošću mogao možda iz ravnoteže da izbacim svu ostalu književnost, izvesni profesor berlinskog univerziteta dao mi je dobrohotno do znanja da bi ipak trebalo da se poslužim nekom drugom formom: tako nešto niko ne čita. — Najzad, ne iz Nemačke nego iz Švajcarske su potekla dva ekstremna slučaja. Ogled dr F. Vidmana o S one strane dobra i zla, s naslovom »Ničeova opasna knjiga«, u »Bundu« (»Rukovet«), ukupni pregled mojih knjiga od strane gospodina Karla Špitelera, isto tako u »Bundu«, predstavljaju maksimum u mom životu — pazim se da reknem čega... Potonji je, na primer, pretresao mog Zaratustru kao višu stilsku vežbu, sa željom da bih kasnije ipak morao da se pobrinem i za sadržaj. Dr Vidman mi je iskazao pažnju pred srčanošću s kojom se trudim da rastočim sva pristojna osećanja. — Malom pakošću slučaja u tom je članku svaki stav, s doslednošću kojoj sam se divio, bio istina postavljena na glavu: u stvari, ništa se nije imalo učiniti nego sve »vrednosti prevrednovati« da bi se, čak pažnjevrednim načinom, pogodio mimo mene ekser u glavu — umesto da se ekserom pogodi moja glava ... Tim više pokušavam da objasnim. — Najzad, iz stvari, uključujući knjige, niko ne može više da čuje nego što već zna. Nema se ni uho za ono u šta se nema pristupa bez doživIjaja. Zamislimo sada krajnji slučaj: da neka knjiga govori o sve samim doživljajima koji leže sasvim izvan mogućnosti nekog češćeg ili i ređeg iskustva — da je ona prvi jezik za novi niz iskustava. U tom slučaju se jednostavno ništa nije čulo, što je praćeno akustičkom varkom da tamo odakle se ništa nije čulo ničega i nema... Takvo je, konačno, moje uobičajeno iskustvo i, ako hoćete, originalnost moga iskustva. Ko veruje da je nešto moje razumeo, taj je od mene stvorio nešto podešeno prema svojoj slici — ne retko suprotno nego što jesam, na primer »idealistu«; ko me ništa nije razumeo, osporavao je da bih ja uopšte mogao da budem razmatran. — Reč »natčovek« za označavanje jednog tipa od najveće uspelosti, nasuprot »modernim« ljudima, »dobrim« Ijudima, hrišćanima i drugim nihilistima — reč koja u ustima jednog Zaratustre, ništitelja morala, postaje veoma misaona reč — gotovo je svuda bila razumevana, bez ikakve krivice, u smislu onih vrednosti čija je suprotnost bila oličena u Zaratustrinoj figuri, hoću reći razumevana kao »idealistički« tip neke više vrste čoveka, pola »svetac« pola »genije« ... Zbog njega me je ostala učena rogata stoka sumnjičila za darvinizam, čak su u tome prepoznavali »kult heroja«, koga sam tako sarkastično odbio, onoga krivotvoritelja znanja i volje, Karlajla. Njemu sam u uho šaputao da bi pre trebalo da se osvrne za jednim Čezarom Bordžijom nego za Parsifalom, što on nije verovao. — Moraće da mi bude oprošteno što sam bez ikakve znatiželje prema prikazima svojih knjiga, naročito u novinama. To znaju moji prijatelji, moji izdavači, i o tome mi ne govore. Nekom posebnom prilikom dobio sam na uvid sve što se bilo izgrešilo o jednoj jedinoj knjizi — bila je to S one strane dobra i zla; o tome bih mogao da napravim omašan izveštaj. Treba li poverovati da je »Nationalzeitung« — jedne pruske novine, da primetim za svoje inostrane čitaoce — ja lično, dozvolite mi, čitam samo »Journal des Debats« — sasvim ozbiljno umeo da razume knjigu kao »znak vremena«, kao pravu pravcatu junkersku filozofiju, za šta je »Kreuzzeitungu« nedostajalo jedino srčanosti? ... 

Ovo je bilo upućeno Nemcima: jer svuda su, inače, moji čitaoci — sve same probrane inteligencije, okušani karakteri, vaspitani na visokim mestima i dužnostima; među svojim čitaocima imam istinskih genija. U Beču, u Sankt Petersburgu*, u Štokholmu, u Kopenhagenu, u Parizu i Njujorku — svuda su me otkrili, ne i u evropskoj zemlji Šupljoglavačkoj, Nemačkoj ... I da se ispovedim, još su mi draži moji nečitaoci, takvi koji nisu ni čuli za moje ime niti za reč filozofija; ali, kud god da dođem, na primer ovde u Torinu, ugledavši me razvedri se i odobrovolji svako lice. Dosad mi je najvećma laskalo to da se sve piljarice nisu smirivale dok mi ne bi probrale najslađe od svoga grožda. Dotle filozof mora sezati... Poljaci ne nazivaju uzalud Francuze Slovenima. Ni za časak se neka šarmantna Ruskinja neće prevariti u tome gde ja pripadam. Ne uspeva mi da budem svečan, pri tome najviše doteram do zbunjenosti... Misliti nemački, osećati nemački — sve mogu, ali to premaša moje snage ... Čak je moj stari učitelj Ričl tvrdio da ja svoje filološke rasprave, štaviše, koncipujem poput nekog pariskog romanciera — unoseći u njih napetost do apsurda. U samom Parizu se čude nad »toutes mes audaces et finesses«** — izraz potiče od gospodina Tena. Bojim se da se kod mene u vrhunskim oblicima ditiramba nalazi smešana ona so, esprit, koja nikada ne biva glupa — »nemačka« ... Drukčije ne mogu. Neka mi Bog pomogne! Amin. — Svi znamo, neki to znaju čak iz iskustva, šta je dugouhi. Dakako, usuđujem se da tvrdim da ja imam najmanje uši. To baš ne malo zanima ženske (Weiblein) — izgleda mi da one osećaju da ih ja bolje razumem? ... Ja sam antimagarac par excellence i otuda svetskoistorijsko čudovište — na grčkom i ne samo na grčkom, ja sam Antihrist*** ... 

* To jest Petrograd. Danas Lenjingrad.
** U izvorniku na francuskom: nad »svim mojim drskostima i tananostima«, razume se — u jeziku. 
*** Ili: Antihrišćanin, ili: onaj pre Hrista.

U izvesnoj meri požnajem svoje prednosti kao pisca; u pojedinim slučajevima mi je takođe dokazivano da svikavanje na moje spise veoma »kvari« ukus. Jednostavno se više ne mogu izdržati ostale knjige, ponajmanje filozofske. Neuporedivo je odličje kročiti u taj otmeni i delikatni svet — za to se nikako ne sme biti Nemac; najzad, reč je o odličju koje sam čovek mora da zasluži. Ko mi je, pak, srodan po visini htenja, taj doživljava, pri tom, istinske ekstaze učenja: jer, ja dolazim s visina, na kojima nijedna ptica nije proletela, poznajem bezdane u kojima nijedna noga nije zalutala. Kazivali su mi da nijednu od mojih knjiga nije mogućno odložiti iz ruku — da čak remetim noćni spokoj ... Ne postoji nipošto uznositija i u isti mah rafinovanija vrsta knjiga — one mestimično dopiru do onoga najvišeg do čega se na zemlji može dopreti, do cinizma; one se moraju savladavati koliko s najosetljivijim prstima toliko i s najrobustnijim šakama. Svaka khrkost duše onemogućava im pristup jednom za svagda, čak i svako rđavo varenje: ne sme se biti nervozan, mora se imati veseo trbuh. Ne jedino siromaštvo, pristup im sprečava i ustajali vazduh duše, još mnogo više ono strašljivo, ono nečisto, ono osvetoljubivo iz potajice u utrobama: jedna moja reč nagoni sve rđave instinkte da se pokažu. U svojim poznanicima imam ogledne životinje preko kojih stičem utiske o različitim, izuzetno poučno različitim reakcijama na moje spise. Time što neće da imaju posla s njihovim sadržajem, na primer moji takozvani prijatelji, postaju »bezlični«: žele mi sreću da se opet »toliko daleko« vinem — i proizišao bi napredak u većoj vedrini tona ... Sasvim poročni »duhovi«, »lepe duše«, oni temeljno i do dna lažljivi, prosto ne znaju šta bi trebalo da započnu s tim knjigama — otuda ih vide pod sobom, što je divna doslednost svih »lepih« duša. Rogata stoka među mojim poznanicima, dozvolite, čisti Nemci, nagoveštavaju da nisu uvek moga mišljenja, ali ipak katkada ... Čak sam i o Zaratustri to slušao... Za mene je podjednako i svaki »feminizam«, u čoveku, i u muškarcu, zaključana kapija: nikada se neće stupiti u taj lavirint izukrštanih saznanja. Nikada ne smete sami sebe štedeti, morate imati čvrstine u svojim navikama, da biste pod sve samim oporim istinama bili raspoloženi i vedri. Kada sebi zamišljam sliku nekog savršenog čitaoca, onda iz nje iskrsava uvek neko čudovište od srčanosti i znatiželje, sem toga još nešto gipko, prepredeno, oprezno, rođeni pustolov i otkrivalac. Najzad: onome kome, u osnovi, jedino govorim ne bih znao bolje da kažem nego što je to Zaratustra rekao: kome on hoće jedino da ispriča svoju zagonetku? 
 

Vama, neustrašivim tragaocima, kušaocima, i onome ko se ikad navezao s varljivim jedrima na opasna mora, — 
vama, pjanim od zagonetki, radosnim zbog sutona, čiju dušu frulama mame u lavirintska grotla: 
jer nećete strašljivom rukom da pipate za nekim koncem; i tamo gde ste kadri pogoditi mrzi vas da otključavate ...


Odmah da kažem još jednu opštu reč o svojoj umetnosti stila. Izvesno stanje, neku unutrašnju napetost pathosa, saopštavati pomoću znakova, uključujući i tempo tih znakova, jeste smisao svakog stila; imajući, pak, u vidu da je kod mene množina unutrašnjih stanja izuzetna, date su mi i mnoge mogućnosti stila — najraznolikija umetnost stila uopšte, kojom je čovek ikada raspolagao. Svaki stil je dobar koji doista saopštava neko unutrašnje stanje, koji se ne ogrešuje o znakove, o tempo znakova, o izražajne gestove (Gebärden) — svi zakoni periode su umetnost izražajnog gesta. U tome je moj instinkt nepogrešiv. — Dobar stil po sebi — čista budalaština, puki »idealizam«, kao što je, otprilike, »lepo po sebi«, kao »dobro po sebi«, kao »stvar po sebi« ... Još se uvek pretpostavlja da postoje uši — da postoje takvi koji su dostojni i kadri za isti pathos, da ne nedostaju oni kojima smemo sebe saopštiti. — Na primer, moj Zaratustra traga zasad još za takvima — ah, još mu dugo valja da traga! — Mora se svojom vrednošću zaslužiti da se Zaratustra iskušava... A do tada nikoga neće biti ko shvata umetnost koja se tu bila izasula: nigde niko nije više izasuo novih, nečuvenih, tek za to zaista stvorenih umetničkih sredstava. Valjalo je dokazati da je tako nešto bilo mogućno upravo u nemačkom jeziku: ja lično bih to ranije najžešće osporavao. Pre mene se nije znalo šta se može s nemačkim jezikom — šta se uopšte može s jezikom. Tek sam ja otkrio umetnost velikog ritma, velikog stila u periodici, za izražavanje neizmerne plime i oseke u sublimnoj, nadljudskoj strasti; s ditirambom poput poslednjeg iz trećeg dela Zaratustre, naslovljenog »Sedam pečata«, vinuo sam se hiljadu milja iznad onoga što se dosad nazivalo poezija. 

— Prvo što će možda uvideti dobar čitalac, čitalac kakvog zaslužujem, koji me čita kao što su dobri stari filolozi čitali svoga Horacija, jeste da iz mojih spisa govori jedan psiholog bez premca. Stavovi, oko kojih se, u biti, slaže sav svet — da i ne govorimo o vaseljenskim filozofima, moralistima i ostalim šupljoglavcima, trućalima — pojavljuju se kod mene kao naivnosti usled pogrešnog zahvata: na primer, ono verovanje da su »neegoistično« i »egoistično« suprotnosti, dok je sam ego naprosto »viša lagarija«, »ideal« ... Nema ni egoističnih niti neegoističnih delanja: oba pojma su psihološka nesuvislost. Ili stav: »čovek teži za srećom« ... Ili stav: »sreća je nagrada za vrlinu«... Ili stav: »zadovoljstvo i nezadovoljstvo su suprotnosti«... Moral, Kirka čovečanstva, do temelja i dna je iskrivotvorio svu psychologicu — izmoralizovao je — sve do one užasne besmislice da ljubav treba da bude nešto »neegoistično« ... Mora se čvrsto uzdati u sebe, smelo se mora stajati na obe svoje noge, inače se ne može voleti. Konačno, to odveć dobro znaju ženske: one šalju do đavola nesebične, samo objektivne muškarce... Smem li se pri tome usuditi na pretpostavku da poznajem ženske? To spada u moj dionisku miraz. Ko zna, možda sam ja prvi psiholog onog večno ženskog (Ewig-Weiblichen). Sve me one vole, što je stara povest, sem unesrećenih ženskih, onih »emancipovanih«, kojima nedostaje dar za pravljenje dece. — Na sreću, nisam sklon da im dozvolim da me raščereče: potpuna žena čereči kada voli... Poznajem ja te menade dostojne Ijubavi... Ah, kakva je to opasna, prikradajuća, podzemna grabljivica! A pri tom tako ljubazna! Neka ženkica koja juri za svojom osvetom razjurila bi i samu sudbinu. — Žena je neiskazivo zloćudnija od muškarca, i pametnija; dobrota kod žena je već jedan oblik izrođenosti... Kod svih takozvanih »lepih duša« postoji neka temeljna fiziološka nezgoda — da ne kažem sve, jer bih, inače, bio medi-ciničan. Štaviše, i borba za jednaka prava je simptom bolesti: to zna svaki lekar. — Žena, što je više žena, i rukama i nogama se bori protiv prava uopšte: prirodno stanje, večni rat među polovima, bez daljnjeg joj obezbeđuje prvi rang. Da li ste imali uši za moju definiciju ljubavi? Ona je jedina dostojna filozofa. Ljubav — po svojim sredstvima rat, u svojoj osnovi smrtna mržnja među polovima. — Da li ste čuli moj odgovor na pitanje kako se žena leči — »spasava«? Napravi joj se dete. Ženi su deca potrebna, muškarac je uvek samo sredstvo: tako je govorio Zaratustra. — »Emancipacija žene« — to je instinktna mržnja rđavo uspele, to jest nerodne žene protiv rodilje — borba protiv »muškarca« je uvek samo sredstvo, izgovor, taktika. Izdižući sebe kao »ženu po sebi«, kao »višu ženu«, kao »idealistkinju« žene, one hoće da snize opšti rang-nivo žene; za to nema sigurnijeg sredstva od gimnazijskog obrazovanja, čakšira i političkih prava glasačke stoke. One emancipovane su, u osnovi, anarhistkinje u svetu večno ženskog, zabludele, čiji je najdublji instinkt osveta ... Celi rod najzloćudnijeg »idealizma« — koji se, uostalom, zatiče i kod muškaraca, na primer kod Henrika Ibzena, te tipične usedelice — ima za cilj da zatruje čistu savest, prirodu u polnoj ljubavi... I da što se toga tiče ne dopustim ikakvu sumnju o svojem koliko časnom toliko i strogom ubeđenju, hteo bih da saopštim još jedan stav iz moga moralnog kodeksa protiv poroka: pod terminom porok razumem svaku vrstu protivprirodnog ili, volite li lepe reči, idealizma. Stav glasi: »Propovedanje čednosti javno je podstrekavanje na protivprirodno. Svako preziranje polnog života, svako prljanje istog pojmom ,nečist', jeste sam zločin prema životu — jeste pravo ogrešenje o sveti duh života.« — 

Da bih sebe predstavio kao psihologa, izdvajam jedan osobiti komad psihologije koji se nalazi u S one strane dobra i zla, — zabranjujem, uostalom, da se nagađa o tome koga na tom mestu opisujem. »Genije srca, kao što ga ima onaj veliki skriveni, bog iskušavalac i rođeni pacolovac savesti, čiji glas ume da dopre sve do podzemlja svake duše, koji ni reč ne kaže niti pogled baca, u kome ne bi bilo obzira niti zavodljivog pregiba, u čije majstorstvo spada da razume da se priviđa — i ne to šta on jeste, nego ono što je onima koji ga slede jedna prinuda više da bi se sve bliže uza nj stiskali, da bi ga sve privrženije i temeljitije sledili... Genije srca, koji stišava sve glasno i samodopadljivo i podučava osluškivanju onoga što glača hrapave duše i na kušanje im nudi novu žudnju — da tiho počivaju, poput ogledala, i da se u njima duboko nebo ogleda... Genije srca, koji nevičnu i prenaglu ruku podučava oklevanju i ljupkijem hvatanju, koji pogađa prisustvo skrivenog i zaboravljenog blaga, kaplje dobrote i slasne duhovnosti, pod neprozirnim, debelim ledom, i koji je čarobna raklja za svako zrnce zlata što je odavno bilo pogrebeno u tamnici od mnogog mulja i peska ... Genije srca, od čijeg dodira svako bogatiji biva, ne milostinjom obasut i zatečen, ne kao tuđim dobrom usrećen i opterećen, nego bogatiji u sebi samom, sebi noviji nego pre, raspuknut, prožet i preslušan južnim lahorom, nesigurniji možda, osetljiviji, lomniji, slomljeniji, ali pun uzdanja koja još nemaju imena, pun nove volje i strujanja, pun nove nevoljnosti i strujanja natrag...« 
 
 

-početak-