ROĐENJE TRAGEDIJE
Da bismo bili pravedni prema Rođenju tragedije (1872) nešto ćemo morati zaboraviti. Ono je uticalo i čak opčinjavalo onim što je u njemu bilo pogrešno — sa svojom poukom o vagnerovstvu kao navodnom simptomu uzlaska. Upravo zbog toga je ovaj spis bio događaj u Vagnerovom životu: tek od tada počele su da se vezuju velike nade za Vagnerovo ime. U okolnostima sasred Parsifala, i danas se opominjem kako zapravo ja imam na savesti što je na površinu isplivalo tako visoko mišljenje o kulturnoj vrednosti toga pokreta. — Više puta sam nailazio da je spis navođen kao Preporođenje tragedije iz duha muzike: imali su uši jedino za novu formulu umetnosti, nauma, zadatka Vagnerovog — a time se bilo prečulo ono veoma vredno što je bilo sklonjeno u osnovi spisa. Nedvosmisleniji naslov bio bi Helenstvo i pesimizam: naime, kao prvi nauk o tome kako su Grci raskrstili s pesimizmom — čime su ga prevazišli... Tragedija je upravo dokaz da Grci nisu bili nikakvi pesimisti: Šopenhauer je u tome omašio, kao što je omašio u svemu. — Gledano donekle neutralno, Rođenje tragedije izgleda veoma nesavremeno: ni u snu ne bi palo na um da je ono bilo započeto dok je grmela bitka kod Verta. O tim problemima sam razmišljao pod zidinama Meca, u hladnim septembarskim noćima, službujući na bolesničkoj nezi; pre bi se moglo poverovati da je spis pedeset godina stariji. Politički je ravnodušan — »nenemački«, danas će se reći; po mirisu prepoznaje ono neprijatno hegelovsko i jedino u nekoliko formula ima Šopenhauerovog mrtvačkogorkog parfema. Jedna je »ideja« — suprotnost dioniskog i apolonskog — prenesena u metafizičku ravan; sama povest kao razviće te »ideje«; u tragediji suprotnost ukinuta u jedinstvo; pod tom optikom, stvari koje se još nikada nisu međusobno suočile, iznenada sučeljene, osvetljavaju se i poimaju jedne iz drugih — opera, na primer, i revolucija ... Dve presudne novine knjige su, jedared, razumevanje dioniskog fenomena kod Grka — daje se njegova prva psihologija koja u njemu vidi koren cele grčke umetnosti. — Druga je razumevanje sokratizma: Sokrat kao oruđe grčkog mlitavljenja, kao prvi put prepoznati tipični décadent. »Umnost« protiv instinkta. »Umnost« po svaku cenu kao opasna, kao sila koja potkopava život! — U celoj knjizi duboko neprijateljsko ćutanje o hrišćanstvu. Niti je apolonska niti dioniska; poriče sve estetske vrednosti — jedine vrednosti koje Rođenje tragedije priznaje ono je što je nihilističko u najdubljem smislu, dok je u dioniskom simbolu dosegnuta poslednja međa potvrđivanja. Hrišćanski sveštenici će se jednom evocirati kao »potuljena vrsta patuljaka«, »podzemnih stvorova« ... Taj početak je neizmerno značajan. Svom najunutrašnjijem iskustvu sam otkrio jedinu odgovarajuću sliku i priliku koja postoji u povesti — upravo time sam, prvi, shvatio čudesni fenomen dioniskog. Time je, da sam spoznao Sokrata kao décadenta, jednako bio dat sasvim nedvosmisleni dokaz koliko pouzdanosti moga psihološkog poteza malo preti opasnost od strane neke moralne idiosinkrazije — pokazati sam moral kao simptom décadence novina je, prvorazredna jedinstvenost u povesti saznanja. Koliko sam sa to dvoje visoko nadskočio jadno blebetanje plitkoumaca o optimizmu contra pesimizmu! — Prvi sam video pravu suprotnost — izopačeni instinkt koji se s podzemnim osvetoljubljem okreće protiv života (— hrišćanstvo, Šopenhauerova filozofija, u izvesnom smislu već Platonova filozofija, sav idealizam, kao tipični oblici) i iz obilja, preobilja, rođena formula vrhunskog potvrdivanja (Bejahung), kazivanja Da bez zadrške, patnji čak, krivnji čak, svemu upitnom i stranom u samom ljudskom bivstvovanju... To poslednje, najradosnije, zaneto-prerazdragano Da životu nije samo najviši uvid, i najdublji je, onaj što ga istina i nauka najstrože potvrđuju i održavaju. Od onoga što jeste ništa nije za izuzimanje, ništa izlišno — čak su one strane ljudskog bivstvovanja, koje hrišćani i ostali nihilisti odbacuju, beskrajno višeg reda u hijerarhiji vrednosti nego ono što je instinkt décadence odobrio, smeo da nazove dobrim. Neophodna je srčanost da bi se to shvatilo i, kao njen uslov, višak snage: jer upravo dokle srčanost sme da se odvaži napred, upravo dotle se snaga približava istini. Za snažne je saznanje, kazivanje Da realnosti, isto toliko neminovnost koliko je za slabe, nadahnute slabošću, kukavičluk i bekstvo pred realnošću — »ideal« ... Njima nije dato da saznaju: décadents potrebuju laž — ona je jedan od uslova njihovog održanja. — Onome ko reč »dioniski« ne samo shvata, nego sebe shvata u reči »dioniski«, nije potrebno nikakvo pobijanje Platona ili hrišćanstva ili Šopenhauera — on po zadahu otkriva trulež... Pronašavši upravo na taj način pojam »tragičkog« konačno saznanje o tome šta je psihologija tragedije, izložio sam to, najzad, još i u Sumraku idola (II, 1032*). Kazivanje Da životu, čak i u njegovim najokrutnijim i njemu najviše tuđim problemima; volja za život, u žrtvovanju njegovih vrhunskih tipova veseleći se njegovoj sopstvenoj neiscrpnosti — to sam zvao dionisko, to sam razumevao kao most prema psihologiji tragičkog pesnika. Ne da bi se prominuli užasi i sapatnje, ne da bi se žestokim pražnjenjem očistilo od nekog opasnog afekta, kako je to Aristotel pogrešno razumevao, nego da bi se ponad užasa i sapatnji sam bilo večna radost postajanja — ona radost koja u sebe uključuje još i radost u uništavanju... »U tom smislu imam pravo da sebe samog razumem kao prvog tragičkog filozofa — to jest kao krajnju protivnost i antipoda nekog pesimističkog filozofa. Pre mene nema pretakanja dioniskog u filozofski pathos: nedostaje tragička mudrost — zalud sam tragao za njenim znakovima čak i kod velikih Grka u filozofiji, onih dva stoleća pre Sokrata. Ostala mi je izvesna dvoumica u pogledu Heraklita, u čijoj mi blizini biva uglavnom toplije, ugodnije oko srca, nego inače drugde. U potvrđivanju odilaženja i uništavanja, u onome presudnome u nekoj dioniskoj filozofiji, u kazivanju Da protivstavljanju i ratu, u postajanju, odbijajući radikalno čak i pojam »bivstvovanja« (Sein), moram da priznam da mi je to, u svim prilikama, najsrodnije od onoga što je dosad bilo mišljeno. Učenje o »večnom vraćanju«, to jest o neuslovljenom i beskrajno ponavljanom kružnom toku svih stvari — to Zaratustrino učenje mogao sam, konačno, da naučim već i od Heraklita. Tragove toga, u najmanju ruku, sadrži stoa, koja je sve svoje osnovne predstave baštinila od Heraklita. — * Zbog teže pristupačnosti najnovijeg kritičkog izdanja
Ničeovih dela, kao i onih starijih, na mestima na kojima autor navodi broj
stranice prvog izdanja odgovarajućeg rada, prevodilac se odlučio da stavlja
broj stranice najraširenijeg i priznatog nemačkog izdanja koje je uredio
Karl Šlehta; Friedrich Nietzsche, Werke in 3 Bänden, hrsg. Karl
Schlechta, Carl Hanser Verlag, München. Rimska brojka označava broj sveske,
a arapska — broj stranice s mestom na koje ukazuje Niče. (Inače ovaj je
prevod rađen, kao što je i navedeno, prema kritičkom izdanju koje su priredili
B. Koli i M. Montinari.)
Iz tog spisa govori neizmerna nada. Najzad, nedostaje mi svaki osnov
da odustanem od nade u dionisku budućnost muzike. Bacimo pogled stoleća
napred, uzmimo slučaj da uspe moj atentat na dvomilenijumsku protivprirodnost
i ljudsku bruku. Ona nova stranka života, koja uzme u ruke najveći od svih
zadataka, oplemenjivanje čovečanstva, uključujući u to i bespoštedno uništavanje
svega izopačenog i parazitskog, učiniće opet mogućnim onaj višak života
na zemlji iz kojeg mora ponovo nastati i dionisko stanje. Obećavam tragičko
doba: vrhunska umetnost u kazivanju Da životu, tragedija, ponovo će se
roditi ako čovečanstvo za sobom ima svest o najokrutnijim, ali najnužnijim
ratovima, a da zbog toga ne pati... Neki psiholog smeo bi i da 'pridoda
da ono što sam u mladalačkim godinama čuo u Vagnerovoj muzici nema uopšte
nikakve veze s Vagnerom, da sam, kada sam opisivao dionisku muziku, opisivao
ono što sam ja bio čuo — da sam instinktivno morao sve da prevodim
i transfigurišem u novi duh koji sam u sebi nosio. Za to je dokaz, onoliko
jak koliko samo dokaz može biti, moj spis Vagner u Bajrojtu:
na svim psihološki presudnim mestima reč je jedino o meni — tamo gde se
u tekstu nalazi reč Vagner sme se, bez oklevanja, smestiti moje ime ili
reč »Zaratustra«. Čitava slika ditirampskog umetnika slika je preegzistentnog
pesnika Zaratustre, ocrtana s ponornom dubinom a da ni za trenutak nije
ni taknula samu Vagnerovu realnost. Sam Vagner je to shvatao; nije se prepoznavao
u spisu. — Preobrazila se, podjednako, i »misao o Bajrojtu« u nešto što
za poznavaoce moga Zaratustre nije neki zagonetni pojam: u ono veliko
podne kada se najprobraniji posvećuju — ko zna? — najvećem od svih
zadataka. Vizija svetkovine koju ću još doživeti... Pathos na prvim stranicama
je svetskoistorijski; pogled o kojem je reč na sedmoj stranici jeste
pravi Zaratustrin pogled; Vagner, Bajrojt, sav mali nemački jad, oblak
u kojem se ogleda beskrajna fatamorgana budućnosti. U Vagnerovu prirodu
su čak unesene psihološki sve presudne crte moje sopstvene prirode — blizina
najsvetlijih i najkobnijih snaga, volja za moć, kakvom nikada nijedan čovek
nije raspolagao, bezobzirna hrabrost u duhovnom, neograničena snaga za
učenje a da time nije potisnuta volja za činom. Sve je u tom spisu predskazivačko:
blizina povratka grčkog duha, nužnost kontra-Aleksandara koji će
ponovo vezati gordijski čvor grčke kulture nakon što je bio odrešen
... Neka se oslušne svetskoistorijski naglasak s kojim je (I, 34 d.) bio
uveden pojam »tragički pomišljaj« (Gesinnung): u tom spisu su sve sami
svetskoistorijski naglasci. To je »objektivnost« najrazličitija po vrsti
od onih koje mogu postojati: apsolutna izvesnost o tome šta ja jesam
projektovala se na koju god slučajnu realnost — istina o meni govorila
je iz grozovite dubine. Na stranici 55 opisan je i predujmljen Zaratustrin
stil sa izrazitom sigurnošću; i nikada se neće naći veličajniji
izraz za događaj zvani Zaratustra, akt neizmernog pročišćenja i
osveštenja čovečanstva, nego što je nađen na stranicama od 41. do 44. —
|