ZAŠTO SAM TAKO MUDAR 
 
 

Sreća moga bivstvovanja (Dasein), možda njegova jedinstvenost, počiva u njegovom udesu: izrazim li se u obliku zagonetke, ja sam poput svoga oca već umro, poput svoje majke živim još i starim. Ako ništa drugo, ovo dvostruko poreklo, podjednako s najviše i s najniže prečage na lestvama života, istovremeno decadent i početak, objašnjava onu neutralnost, onu slobodu od pristrasnosti u odnosu prema ukupnom problemu života, koja me možda odlikuje. Za znakovlje uspona i pada imam njuh istančaniji nego što ga je ikada neki čovek imao; za to sam učitelj — poznajem oboje, ja sam oboje. — Moj otac je umro kada je imao trideset i šest godina: bio je nežan, mio i bolešljiv, kao biće odredeno jedino da promine — pre blaga uspomena na život, nego život sam. Iste godine kada je njegov život pošao naniže, pošao je i moj: u trideset i šestoj godini života spao sam na najnižu tačku svoje vitalnosti — živeo sam još a da na tri koraka pred sobom ništa nisam mogao da vidim. Tada — bila je 1879. godina — napustio sam svoju profesuru u Bazelu, preko leta sam, kao senka, živeo u Sv. Moricu, a iduće zime, suncem najoskudnije u mom životu, poput senke u Naumburgu. Bio je to moj minimum: u to vreme je nastao »Putnik i njegova senka«. Nesurnnjivo, tada sam se razumevao u senke ... U zimi zatim, mojoj prvoj đenovskoj zimi, ta zaslađenost i produhovljenost, koje su uslovljene bezmalo krajnjom oskudicom u krvi i mišićima, stvorile su Zoru. Savršena oštroumnost i vedrina, čak bujnost duha, koju odražava spomenuto delo, u mom slučaju se slažu ne samo s najdubljom fiziološkom slabošću nego čak i s prekomernim osećanjem boli. Usred muka koje sa sobom nosi neprekidna trodnevna glavobolja, zajedno s napornim iskašljavanjem zgusnute pljuvačke, raspolagao sam dijalektičarskom jasnovidošću par excellence i promišljao sam izuzetno hladnokrvno stvari za koje, u zdravijirn prilikama, nisam vešt penjač, nisam rafiniran, nisam dovoljno hladan. Moji čitaoci možda znaju koliko sam ja dijalektiku posmatrao kao simptom decadence, na primer u najglasovitijem slučaju, u slučaju Sokrata. — Sva narušavanja intelekta usled bolesti, čak i ona poluošamućenost koja prati groznicu, ostala su mi do danas sasvim strane stvari, o čijoj sam se prirodi i učestalosti mogao da obavestim tek putem učenja. Moja krv teče sporo. Niko ne bi mogao na meni da utvrdi groznicu. Lekar koji me je duže ispitivao kao nervnog bolesnika konačno je rekao: »Ne, s Vašim nervima nije ništa, jedino sam ja sam nervozan.« Naprosto nije dokaziv ikakav lokalni poremećaj, niti ikakva organski uslovljena želudačna boljka, koliko god bila, kao posledica ukupne iscrpljenosti, izrazita slabost gastrosistema. I obolelost očiju, koja se povremeno opasno približava slepilu, samo je posledica, ne uzrok, tako da sa svakim prilivom životne snage jača opet i snaga vida. — Ozdravljenje u mom slučaju znači dug, suviše dug niz godina; ono znači, na žalost, u isti mah i nazadovanje, propadanje, periodiku jedne vrste décadence. Posle svega toga, da li je potrebno da kažem da sam iskusan u pitanjima décadence? Sricao sam je odnapred i odostrag. Tek tada sam bio izučio čak i onu filigransku umetnost shvatanja i shvatanja uopšte, stekao prste za nuances, onu psihologiju »periskopskog gledanja« (»Um-die-Ecke-sehns«) i ostalo što mi je inače svojstveno. To je pravi dar onoga vremena u kojem se u meni sve istančalo, sámo posmatranje, kao i svi organi za posmatranje. Iz bolesničke optike prema zdravijim pojmovima i vrednostima, i opet, obratno, iz obilja i samoizvesnosti bujnog života gledati dole u tajni rad instinkata décadence — to je bilo rnoje najduže vežbanje, moje pravo iskustvo, i ako nigde onda sam u tome postao majstor. Sada mi je u ruci, sada imam ruku za to da preuređujem perspektive: prvi razlog zašto je možda jedino meni uopšte mogućno »prevrednovanje vrednosti«. — 

Sračunavši da sam, naime, décadent, ja sam i njegova suprotnost. Moj dokaz za to je, između ostalog, da sam protiv loših stanja instinktivno birao uvek prava sredstva, dok sušti décadent bira uvek sredstva koja mu štete. Kao summa summarum bio sam zdrav, kao izdvojeni kutak, kao specijalnost bio sam décadent. Energija da se apsolutno usamljujem i izvlačim iz tekućih odnosa, da ne dopuštam da me prisiljavaju niti da se više brinu o meni, da me poslužuju, da lekarišu nada mnom, odaje neuslovljenu instinktnu izvesnost o tome šta je tada, pre svega, bilo potrebno. Sarnog sebe sam uzeo u ruke, sam sebe sam izlečio: uslov za to je — svaki fiziolog će se s tim složiti — da ste u osnovi zdravi. Tipično bolešljivo biće ne može ozdraviti, još manje sámo sebe izlečiti; naprotiv, za nekog ko je tipično zdrav, bolest može čak da bude energični stimulans za život, za više života. Tako mi sada, u stvari, izgleda ono dugo razdoblje bolesti: otkrio sam, u neku ruku, novi život, računajući i sebe, uživao sam u svim dobrim i čak malim stvarima onako kako niko drugi ne bi lako mogao uživati — od svoje volje za zdravljem, za životom, stvorio sam svoju filozofiju ... No, pazite: godine moje najmanje vitalnosti bile su kada sam prestao da budem pesimist: instinkt samoobnavljanja zabranjivao mi je neku filozofiju siromaštva i malodušnosti. . . A po čemu se, u osnovi, prepoznaje uspelost!? Da uspeli čovek godi našim čulima, da je istesan iz jednog komada drveta, što je za njega spasonosno; i kada se prekorači mera spasonosnog, prestaje njegova lagodnost, njegova radost. On pogađa prave lekove za rane, rđave slučajeve iskorišćava sebi u prilog; ono što ga ne smakne, čini ga jačim. Iz svega što vidi, čuje, doživi, on instinktivno sakuplja svoje blago: on je načelo izabiranja, i mnogo toga ostavlja da propadne. On je uvek u društvu sa sobom, bilo da saobraća s knjigama, ljudima ili predelima: on ukazuje čast time što bira, time što dopušta, time što se uzda. Na svaku vrstu draži reaguje sporo, sporošću kojojse naučio dugim oprezom i hotimičnim ponosom — on ispituje draž koja mu prilazi i daleko je od toga da joj iziđe u susret. Ne veruje ni u »nesreću« ni u »krivicu«: slaže se sa sobom, s drugima, zna da zaboravlja, — dovoljno je jak da mu sve mora najbolje poći od ruke. — Svakako, ja sam nešto suprotno od décadenta, jer sam upravo sebe opisao. 

Taj dvostruki niz iskustava, ta prohodnost u naoko razdvojene svetove, u svakom pogledu se ponavlja u mojoj prirodi. Ja sam dvojan (ein Doppelgänger), imam još i »drugo« lice sem prvog. I možda još i treće ... Po mom poreklu već mi je dato da gledam s onu stranu svih samo lokalno, samo nacionalno uslovljenih perspektiva, ne staje rne nikakvog napora da budem »dobar Evropljanin«. S druge strane, možda sam nemačkiji nego što bi to mogli da budu sadašnji Nemci, čisti Nemci carstva — ja, poslednji antipolitički Nemac. Pa ipak, moji su preci bili poljski plemići. Otuda mi u telu mnogi rasni instinkti — ko zna? — čak i, najposle, liberum veto. Setim li se kako mi se često uzgred obraćaju kao Poljaku, čak i Poljaci, kako me retko smatraju za Nemca, moglo bi izgledati da pripadam jedino pokrštenim Nemcima. No, moja je majka, Franciska Eler, svakako izrazita Nemica, kao i moja baka, s očeve strane, Erdmuta Krauze. Potonja je celu svoju mladost proživela usred dobrog starog Vajmara, ne bez veze s Geteovim krugom. Njen je brat, Krauze, profesor teologije u Kenigsbergu, nakon Herderove smrti bio pozvan kao generalni superintendant u Vajmar. Nije nemogućno da se njena majka, moja prababa, nalazi u dnevniku mladoga Getea pod imenom »Mutgen«. Udala se, po drugi put, za superintendanta Ničea u Ajlenburg; porodila se, 10. oktobra, na dan velike ratne godine 1813, kada je Napoleon sa svojim generalštabom ušao u Ajlenburg. Kao Saksonka, bila je velika štovateljka Napoleona, pa bi moglo biti da sam to i ja još. Moj je otac, rođen 1813, umro 1849. Pre nego što je preuzeo parohiju u opštini Reken, nedaleko od Licena, živeo je nekoliko godina u altenburškom zamku i tamo poučavao četiri princeze. Njegove su učenice kraljica od Hanovera, velika kneginja Konstantin, velika vojvotkinja od Oldenburga i princeza Tereza od Saksen-Altenburga. On je bio pun dubokog pobožnog poštovanja prema pruskom kralju Fridrihu Vilhelmu Četvrtom, od kojega je dobio i svoju parohiju; događaji u 1848. godini preterano su ga ožalostili. Rođen o rođendanu spomenutog kralja, 15. oktobra, ja sam dobih, kako je pravo, hoencolerska imena Fridrih Vilhelm. U svakom slučaju izbor ovoga dana imao je prednost da mi je tokom celog mog detinjstva rođendan bio praznik. — Smatram da sam bio izuzetno povlašćen imajući takvog oca: čini mi se da se time objašnjavaju i sve ostale povlastice koje imam — ne računajući život, veliko Da životu. Pre svega, nije mi potrebna nikakva namera, sem pukog čekanja, da bih i protiv svoje volje stupio u svet velikih i tananih stvari: u njemu sam kod kuće, moja najdublja strast je tek tu oslobođena. Sigurno nije dogadaj bez značaja da sam tu povlasticu bezmalo platio životom. — Da bi se bar nešto razumelo od moga Zaratustre, mora se možda biti u uslovima nalik mojim — s jednom nogom s one strane života. . . 

Nikada mi nije bila razumljiva umetnost izazivanja drugih protiv sebe — i to zahvaljujem svorn neuporedivom ocu — čak ni ako bi mi se to učinilo izuzetno vredno. Staviše, nijednom nisam, koliko god to izgledalo nehrišćanski, bio neraspoložen prema sebi. Možete obrtati moj život ovako i onako, veoma retko ćete u njemu otkriti, u stvari samo jednom, tragove nečije zle volje prema meni, ali možda suviše tragova dobre volje ... Pa i s takvima s kojima svako ima rđava iskustva, moja iskustva bez izuzetka govore njima u prilog; pripitomljavam svakog medveda, lakrdijaša pretvaram pak u obzirnog. Tokom sedam godina koliko sam predavao grčki najvišem razredu na bazelskom učilištu, nisam imao niti jedan povod da nekoga kaznim; kod mene su i najlenji bili marljivi. Uvek sam dorastao slučaju; moram da budem nepripremljen pa da gospodarim nad sobom. Morao bih da budem bolestan da mi ne bi uspelo da iz ma kojeg instrumenta, koliko god on bio neusklađen, kako samo instrument »čovek« može biti raštimovan, ne mognem da izvučem nešto što se može slušati. I koliko puta sam od samih »instrumenata« čuo da ni oni nikada tako nešto još nisu slušali... Možda najlepše od onog neoprostivo rano preminulog Hajnriha fon Štajna koji se jednom, nakon brižljivo dobivene dozvole, pojavio na tri dana u Sils-Mariji, objašnjavajući svakome da nije došao zbog Engadina. Tokom ta tri dana, ovaj je izvrsni čovek, koji je sa svom neobuzdanom jednostavnošću pruskog junkera zagazio u vagnerovsku baru (sem toga i u diringovsku!), bio kao preobražen vihorom slobode, poput onoga koji je naglo uzdignut na svoj vrhunac i dobio krila. Uvek sam mu govorio da je to učinak dobrog vazduha ovde gore, da se to dešava svakome i da nismo uzalud 6000 stopa iznad Bajrojta — ali on nije hteo da mi veruje ... Ako se o mene, uprkos tome, nekoliko puta ogrešilo više i manje, razlog za to nije bila »volja«, ponajrnanje zla volja: pre bi trebalo — upravo sam to nagovestio — da se potužim na dobru volju koja je u mom životu izazvala ne malo nepodopština. Moja iskustva daju mi pravo na nepoverenje uopšte prema takozvanim »nesebičnim« nagonima, prema celokupnoj na savet i delo spremnoj »ljubavi prema bližnjem«. Za mene je ona, po sebi, poput slabosti, pojedinačnog slučaja nesposobnosti za otpor nadražajima: samo décadenti nazivaju samilost vrlinom. Samilosnicima prebacujem da na odstojanjima lako zagube stid, poštovanje, osećaj draži, da samilost za tili čas počinje da zaudara po rulji i do nerazaznatljivosti je nalik na rđave manire — da samilosne ruke pod izvesnim okolnostima upravo razorno mogu zahvatiti u neku veliku sudbinu, u ranjivu samotnost, u povlašćenost na tešku krivnju. Prevazilaženje samilosti ubrajam medu otmene (vornehmen) vrline: pod naslovom »Zaratustrino iskušenje« opevao sam slučaj kada do Zaratustre dopire veliki krik, kada samilost hoće da se okomi na njega kao poslednji greh, da ga odvrati od njega samog. Tu ostati gospodar, tu održati na visini svoj zadatak čist od mnogih niskih i kratkovidnih nagona koji su aktivni u takozvanom nesebičnom delanju, predstavlja probu, možda poslednju probu koja je predstojala Zaratustri — njegov autentični dokaz snage .... 

I u jednoj drugoj tački sam još jednom samo svoj otac i podjednako njegov posthumni život posle prerane smrti. Poput svakoga ko nikada nije živeo među sebi ravnima i kome je pojam »osveta« isto toliko nepristupačan koliko i, primerice, pojam »jednaka prava«, zabranjujem sebi u slučajevima u kojima mi se napravi neka mala ili veoma velika budalaština bilo kakvu protivmeru, bilo kakvo zaštitno sredstvo, kao što je pravo i svaku odbranu, svako »opravdanje«. Moj način osvete sastoji se u tome da što je mogućno hitrije po tragu gluposti pošaljem nešto pameti da bi je možda još sustigla. 
Figurativno rečeno, šaljem teglu slatkog da bih se ratosiljao neke kisele povesti... Neka mi se samo nešto uradi loše, neizostavno se »svetim«: ubrzo nalazim priliku da »zločincu« izrazim svoju zahvalnost (između ostalog i za zlodelo) — ili ga zamolim za nešto, što može biti više obavezujuće nego nešto dati... A i čini mi se da su najgrublja reč, najgrublje pismo, nešto dobrostivije, još časnije nego ćutanje. Takvima koji ćute gotovo uvek nedostaje tananosti i obzirnosti u srcu; ćutanje je prigovaranje, i gutanje nužno stvara rđav karakter — kvari čak stomak. Svaka ćutalica pati od lošeg varenja. — Očigledno je da bih želeo da se zna da grubost ne potcenjujem; ona je daleko najhumaniji oblik protivrečenja i, usred moderne razneženosti, prva naša vrlina. — Ako smo za to dovoljno bogati, čak je i sreća ne biti u pravu. Bog koji bi sišao na zemlju ne bi smeo ništa drugo da čini nego nepravdu — božanski bi bilo tek preuzeti na sebe ne kaznu nego krivicu.

Oslobođenost od resantimana (Ressentiment), prosvetljenost o resantimanu — ko zna koliko sam, konačno, i za to dužan zahvalnosti svojoj dugoj bolesti! Problem zapravo nije jednostavan: moramo ga proživeti i kada smo jaki i kada smo slabi. Ako se igde uopšte nešto mora umesno izneti protiv bolesti, protiv slabosti, onda to da se u njoj umekšava izvorni instinkt za izlečenje, odbrambeni i oružani instinkt u čoveku. Ni od čega se ne zna otresti, ni sa čim se ne zna završiti, ne zna se išta odgurnuti — sve nas ranjava. Čovek se i stvar nametljivo približavaju, doživljaji zasecaju preduboko, sećanje je gnojava ozleda. Bolest jeste unekoliko sam resantiman. — Protiv toga bolesnik ima samo jedan veliki lek — zovem ga ruski fatalizam, onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdržljiv, najzad legne u sneg. Uopšte ništa više ne prihvatati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe — uopšte više ne reagovati... Znatni razbor (Vernunft) koji počiva u ovom fatalizmu nije uvek samo odvažnost na smrt, kao nešto što održava život u okolnostima opasnim po život, nego je i smanjivanje razmene materije, njeno usporavanje, neka vrsta volje za zimskim snom. Par koraka dalje u toj logici, i imamo fakira koji sedmicama spava u grobu ... Jer, prebrzo bismo se iscrpli ako bismo uopšte reagovali, pa više ne reagujemo: u tome je rečena logika. A ni sa čim se ne sagori brže nego s afektima resantimana. Izvesno je da je za iscrpljene najštetnije da reaguju srdžbom, bolesnom ranjivošću, s nemoći da se svete, radošću, žeđu za osvetom, otrovnom smešom u svakorn srnislu. Time je uslovljeno rapidno trošenje nervne snage, nezdravo povećanje štetnih izlučevina, na primer žuči u stomaku. Resantiman je ono posebi zabranjeno za bolesnika — njegovo zlo, na žalost i njegova najprirodnija sklonost. — To je shvatio onaj duboki fiziolog Buda. Njegova »religija«, koju bi bolje bilo označiti kao higijenu, da je ne bismo mešali sa stvarima dostojnim sažaljenja kao što je hrišćanstvo, učinila je svoje delovanje zavisnim od pobede nad resantimanom: osloboditi dušu od njega — prvi je korak ka oporavku. »Neprijateljstvo se ne okončava neprijateljstvom, prijateljstvom se okončava neprijateljstvo«: to stoji na početku Budinog učenja — tako ne govori moral, tako govori fiziologija. — Rođen iz slabosti, resantiman nikome nije štetniji nego samom slabom — u ostalim slučajevima u kojima je pretpostavka bogata priroda, ostati gospodar nad tim osećanjern, izlišnim osećanjem, bezmalo je dokaz bogatstva. Ko poznaje ozbiljnost s kojom je moja filozofija prihvatila borbu sa osećanjima osvete i praosećanjima (Nachgefühlen), razvijajući se u učenje o »slobodnoj volji«, pri čemu je borba s hrišćanstvom samo pojedinačni slučaj, razumeće zašto upravo ovde obelodanjujem svoje lično ponašanje, svoj sigurnosni instinkt u praksi. U razdobljima décadence zabranjivao sam ih sebi kao štetna; čim se život ponovo obogatio i bio dovoljno ponosan za to, zabranio sam ih kao nešto što je ispod mene. Onaj »ruski fatalizam«, o kojem sam govorio, očitovao se kod mene u tome da sam godinama žilavo izdržavao bezmalo nepodnošljive položaje, mesta, stanove, društva, pošto su jednom slučajem bila data — i to je bilo bolje nego ih menjati, nego ih osećati kao promenljiva, nego im se protiviti... Uznemiravati me u tom fatalizmu, buditi me nasilno, primao sam tada kao smrtno zlo — doista, bilo je to svaki put i smrtno opasno. — Shvatati sebe kao fatum, ne hteti se »drukčije«, u takvim je prilikarna to čak znatan razbor.

Rat je druga stvar. Ja sam na svoj način ratoboran. Napadanje spada u moje instinkte. Moći biti neprijatelj, biti neprijatelj, pretpostavlja možda jaku prirodu, u svakom slučaju je uslov za svaku jaku prirodu. Ona iziskuje otpor, otuda traži otpor: agresivni pathos pripada nužno isto toliko jačini koliko osećanje osvete i paosećanje slabosti. Žena je, na primer, osvetoljubiva: to je zapisano u njenoj slabosti, isto tako kao i njena razdražljivost prema tuđoj nevolji. — U suparništvu, koje mu je neophodno, jačina napada nalazi neku vrstu mere; svaki se rast odaje u traganju za snažnim protivnikom — ili problemom: jer, filozof koji je ratoboran izaziva i probleme na dvoboj. Zadatak nije zagospodariti uopšte nad svim otporima, nego nad onima za koje valja uneti svu svoju snagu, gipkost i majstorstvo s oružjem — nad ravnim protivnicima ... Izjednačenost s neprijateljem prva je pretpostavka pravednog dvoboja. Tamo gde postoji prezir, rat se ne može voditi; tamo gde se naređuje, gde se nešto vidi pod sobom, tu vođenja rata nema. — Moja se ratna praksa da sažeti u četiri stava. Prvo, napadam samo stvari koje su pobedonosne — čekam na okolnosti kada su pobedonosne. Drugo, napadam samo stvari kada ne bih mogao naći saveznika, kada sam sâm samcit — kada se jedino ja kompromitujem ... Nikada nisam javno učinio neki korak koji nije kompromitovao: to je moj kriterijum istinskog delanja. Treće, nikada ne napadam ličnosti — ličnošću se služim samo kao snažnim uveličavajućim staklom pomoću kojeg može postati vidljivo opšte, ali potuljeno, ali jedva dokučivo bezizlazno stanje. Tako sam napao Davida Štrausa, tačnije uspeh jedne starački slabe knjige u nemačkim »obrazovanim krugovima« — ulovio sam pri tom to obrazovanje na delu ... Tako sam napao Vagnera, tačnije lažnost, instinkt polumrcvarenja koji nosi našu »kulturu« koja brka rafinovane s bujnima, pozne s velikima. Četvrto, napadam samo predmete u kojima je isključeno ma kakvo personalno diferenciranje, u kojima je svaka pozadina lišena rđavih iskustava. Naprotiv, napadati je kod mene dokaz dobronamernosti, pa i, prema prilikama, zahvalnosti. Ja izražavam poštovanje, ja odlikujem time što svoje ime povezujem s nekom stvari, s nekom ličnošću, pri tome mi je svejedno: za ili protiv. Priliči mi da vodim rat protiv hrišćanstva, jer s njegove strane nisam doživeo nikakvih fatalnosti i smetnji — najozbiljniji hrišćani uvek su mi bili naklonjeni. Ja lično, protivnik hrišćanstva de rigueur, daleko sam od toga da pojedincu pripisujem ono što je milenijumski udes. — 

Smem li se usuditi da nagovestim još poslednju crtu svoje prirode, koja mi stvara ne malu teškoću u saobraćanju s ljudima? Svojstvena mi je savršena onespokojavajuće neobična (unheimliche) senzibilnost instinkta za čistotu tako da fiziološki opažam, njušim, blizinu ili — šta kažem!? — ono najunutrašnjije, »utrobu« svake duše ... Ta je senzibilnost opremljena psihološkim pipcima s kojima svaku tajnu ispipam i rukom dohvatim: gotovo pri prvom dodiru bivam već svestan silne skrivene prljavštine na dnu mnoge prirode, uslovljenu možda rđavom krvi, ali prekrivenu vaspitanjem. Ako sam pravo zapazio, takve prirode, nepodnošljive za moju čistotu, i sa svoje strane osećaju oprez moje mučnine: time ne bivaju mirisavije ... Tako kako sam se za stalno navikao — krajnja čistota prema sebi jeste pretpostavka moga bivstvovanja, jenjavam pod nečistim uslovima, plivam i jednako se kupam i brčkam stalno u vodi, u ma kojem savršeno prozirnom i svetlucavom elementu. Zbog toga me saobraćanje s ljudima stavlja na ne malu probu strpljenja; moja se humanost ne sastoji u tome da saosećam kakav je čovek, nego da izdržim saosećajući ga ... Moja je humanost neprekidno samoprevazilaženje. — No, meni je usamljenost neophodna, hoću da kažem oporavljanje, povratak sebi, udisanje slobodnog, lakog, razigranog vazduha ... Ceo moj Zaratustra je ditiramb usamljenosti ili, ako ste me razumeli, čistoti... Na sreću, ne čistoj ludosti. — Ko ima oči za boje, nazvaće ga dijamantnim. — Mučnina od čoveka, od »rulje«, oduvek je bila najveća opasnost za mene... Hoćete li da čujete reči s kojima Zaratustra govori o iskupljenju od mučnine? 

          Šta mi se to dogodi? Kako se iskupih od mučnine? Ko mi podmladi oči? Kako uzleteh na vrh na kojem više nikakva rulja ne sedi uz kladenac? 
          Stvori li mi sama mučnina krila i sile što slute izvore? Zaista, moradoh da poletim na najviši vrh da bih opet našao vrelo radosti! — 
          O, nađoh ga, braćo moja! Tu na vrhuncu vrca mi vrelo radosti! I postoji život iz kojeg sa mnom ne pije rulja! 
          Gotovo mi preplaho kuljaš, vruljo radosti! I često odasipaš iznova iz pehara hoteći da ga napuniš. 
          I još mi je učiti smerno da ti se približim: preplaho još struji tebi moje srce: 
          — moje srce na kom mi se žari leto, kratko, toplo, setno, preblaženo: kako čezne moje leto-srce za tvojim hladom! 
          Minula je drhtava žal moga proleća! Minule su snežne pahulje moga junskog jeda! Sav postadoh leto i letnje podne, — 
          — leto na visini s lednim virovima i blagim spokojem: o, dođite prijatelji rnoji, da spokoj još blaženiji bude! 
          Jer ovo je naša visina i naš zavičaj: previsoko i strmo obitavamo mi ovde za sve nečiste i njihovu žeđ. 
          i, prijatelji, pogledajte samo svojim bistrim očima u vrelo moje radosti! Da li bi se ono zbog tog uzmutilo? Nasmejaće vam se ono svojom čistotom. 
          Na stablu budućnosti svijamo naše gnezdo; nama, samotnicima, orlovi će da nam u kljunovima donose hranu! 
          Zaista, ne hranu koju bi s nama smeli da jedu neočišćeni! Pomislili bi da žderu oganj i oprljili njuške. 
          Zaista, ne držimo ovde skloništa spremna za neočišćene! Našoj sreći bi ime bilo ledena špilja za tela i duhove njihove! 
          I poput vihora hoćemo da živimo iznad njih, susedi orlovima, susedi snegu, susedi suncu: tako žive vihori. 
          I nalik vetru još jednom hoću da dunem među njih i svojim duhom njihov ostavim bez daha: tako hoće moja budućnost. 
          Zaista, vihor je Zaratustra za sve nizije, i ovako savetuje svojim neprijateljima i svemu što bljuje i pljuje: pazite da ne pljujete uz vetar!... 
 
 
-početak-