SUMRAK IDOLA
Kako se filozofira čekićem Ni s punih 150 stranica, vedar i koban po tonu, demon koji se smeje, delo stvoreno u toliko malo dana da se ustručavam da navedem njihov broj, taj je spis među knjigama uopšte izuzetak: ne postoji ništa supstancijalnije, nezavisnije, rušilačkije — opakije. Hoćete li da sebi dočarate ukratko kako je pre mene sve stajalo naglavce, tada počnite s tim spisom. Ono što se na naslovnoj strani zove idol, sasvim jednostavno jeste ono što se dosad nazivalo istina. Sumrak idolâ — jasnije: dokrajčava se sa starom istinom ... Ne postoji realnost, niti »idealnost«, koja nije bila dodirnuta u tom spisu (— dodirnuta: baš oprezan, eufemizam!...). Ne samo večni idoli, već i najskorašnjiji, otuda starački najslabiji. Na primer, »moderne ideje«. Vetrina duva među drvećem, i svuda otpadaju plodovi — istine. U tome je rasipništvo. preizdašne jeseni: sapliće se o istine, neke se čak nagaze i usmrte — previše ih je ... No, što se dobije u ruke, to više nije ništa dostojno pitanja, to su odluke. Tek je u mojim rukama merilo za »istine«, tek ja mogu da odlučujem. Kao da je u meni narasla neka druga svest, kao da je u meni »volja« ukresala neku svetlost ponad strmog druma na kojem se dosad klizalo naniže ... Strmi drum — nazivali su ga »put do istine«. . . Dokrajčilo se sa svim »mračnim porivom«; upravo je dobri čovek najmanje bio svestan pravog puta ... I zbiljski, niko pre mene nije znao pravi put, put naviše: tek počev od mene postoji opet nada, postoje zadaci, predocrtavajući putevi kulture — ja sam njihov radosni poslanik. . . I upravo po tome sam ja sudbina. — — Neposredno nakon završetka upravo spominjanog dela i ne gubeći nijedan
dan, poduhvatio sam se ogromnog zadatka prevrednovanja, s jednim
suverenim osećanjem ponosa, kome ništa nije ravno, urezujući svaki trenutak
svoje besmrtnosti pouzdano i znak po znak sa sigurnošću jedne sudbine u
bronzane tablice. Predgovor je nastao 3. septembra 1888. godine: kada sam
izjutra, pošto sam ga napisao, izišao, zatekao sam najlepši dan kakav mi
se ikada pokazao u Gornjem Engadinu — proziran, usplamteo bojama, zbijajući
u sebi sve opreke, sve sredine između leda i juga. — Zadržan poplavama,
tek 20. septembra napustio sam Sils-Mariju, najzad kudikamo jedini gost
u tom čudesnom mestu, kojem će rnoja zahvalnost pokloniti besmrtno ime.
Nakon putovanja s nezgodama, čak s jednom opasnošću po život u poplavljenom
Komu, u koji sam prispeo tek duboko u noć, stigao sam poslepodne 21. u
Torino, moje osvedočeno mesto, otada moju rezidenciju. Unajmio sam
ponovo isti stan u kojem sam stanovao proletos, via Carlo Alberto 6,
III, naprema moćne palazzo Carignano, u kojoj se rodio Vittorio
Emanuele, s pogledom na piazza Carlo Alberto i dalje, ponad
nje, na brežuljke. Ne oklevajući i ne dozvolivši ni trenutak da me nešto
odvuče, bacih se ponovo na posao: bila je ostala da se okonča samo još
poslednja četvrtina dela. Velika pobeda 30. septembra; sedmi dan; predah
jednog boga duž Poa. Istog dana napisao sam i »Predgovor« za Sumrak
idola, čije štampane tabake sam korigovao septembra, što je bila moja
okrepa. — Nikada nisam proživeo takvu jesen, niti smatrao da je ikada nešto
takvo mogućno na zemlji — jedan Klod Loren dočaran kao beskraj, svakodnevno
isto nesputano savršenstvo. —
|