TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
 
 

Knjiga za svakog i ni za koga

1

Sad da ispričam povest Zaratustrinu. Osnovna koncepcija dela, misao o večnom vraćanju, vrhunska formula potvrđivanja do koje se uopšte može dopreti, pada u avgust 1881. godine: bačena je na papir, s potpisom: »6000 stopa s one strane čoveka i vremena«. Tog dana išao sam šumama pokraj Silvaplanskog jezera; nedaleko od Surleja, zastao sam pored jedne moćne piramidalno nasložene klade. Tu mi je iskrsnula ta misao. — Izbrojim li nekoliko meseci unatrag od toga dana, tada pronalazim, kao predznak, iznenadnu i izuzetno presudnu promenu svoga ukusa, pre svega u muzici. Možda se ceo Zaratustra, sme računati u muziku; — sigurno, za njega je preduslov bio čuti neko preporođenje u umetnosti. U maloj planinskoj banji, Rekoaro, nedaleko od Vićence, gde sam proveo proleće 1881. godine, otkrio sam, zajedno sa svojim maestrom i prijateljem Peterom Gastom, takode jednim od »preporođenih«, da je kraj nas proleteo feniks muzike s perjem lahornijim i sjajnijim nego što se ikada pokazalo. Brojim li, naprotiv, od onog dana, unapred, do iznenadnog porođaja, koji je nastupio pod najneverovatnijim okolnostima, februara 1883 — zaključni deo, onaj isti iz kojeg sam u Predgovoru naveo par rečenica završen je tačno u sveti čas u kojem je, u Veneciji, preminuo Rihard Vagner — tada proizlazi da je trudnoća trajala osamnaest meseci. Ovaj broj, tačno osamnaest meseci, mogao bi da prizove pomisao, barem među budistima, da sam ja, u biti, ženka slon. — Međuvreme ispunjava »gaya scienza«, u kojoj je stotinu pokazatelja blizine nečeg neuporedivog; najzad, ona pruža još i početak samog Zaratustre, u pretposlednjem odeljku četvrte knjige pruža osnovnu Zaratustrinu misao. — U to isto međuvreme spada i ona Himna životu (za mešoviti hor i orkestar), čija se partitura pre dve godine pojavila kod E. V. Friča: možda ne beznačajan simptom za stanje te godine kada me je da-kazivajući pathos par excellence, koga sam nazvao tragički pathos, prožimao u najvećem stepenu. Tu će himnu jednom docnije pevati u moj spomen. — Budući da o tome kola nesporazum, izričito upozoravam da tekst nije moj: on je silno nadahnuće izvesne mlade Ruskinje s kojom sam tada prijateljevao, gospođice Lu fon Salome. Onaj ko ume da uopšte uhvati smisao poslednjih reči pesme, pogodiće zašto sam joj se divio i bio joj sklon: one imaju u sebi nešto veliko. Bol ne važi kao prigovor životu: »Ne pretiče li ti sreće i za mene, ne mari! svoje muke imaš još...« Možda na tom mestu i u mojoj muzici ima nešto veliko. (Poslednja je nota A-klarineta cis, ne c. Štamparska greška.) — Zimu zatim proveo sam u onoj ljupkoj tihoj uvali Rapalo, nedaleko od Đenove, koja se useca između Kjavarija i obronaka Portofina. Moje zdravlje nije bilo najbolje; hladna zima i preterano kišovita; mali albergo, uz samo more, tako da je blizina vode noću onemogućavala spavanje, u svemu je predstavljao otprilike suprotno od poželjnog. Uprkos tome i malne kao dokaz moga stava da sve što je presudno nastaje »uprkos«, u toj zimi i u tim neugodnim prilikama nastao je moj Zaratustra. — Pre podne uspinjao bih se, na jug, divnim putem prema Coaljiju, prolazeći pored borova i pogledajući na morsku pučinu; poslepodne, kad god mi je to zdravlje dozvoljavalo, obilazio sam uvalu Svete Margerite, spuštajući se prema Portofinu. Taj kraj i predeo prirastoše mi još više za srce zbog velike ljubavi koju je prema njima osećao car Fridrih Treći; slučajno sam ujesen 1886. godine opet bio na toj obali kada je on poslednji put posetio taj mali zaboravljeni svet sreće. — Duž oba ta puta smišljen je celi prvi Zaratustra, pre svega sam Zaratustra, kao tip: tačnije, obuzimao me je ...

2

Za razumevanje tog tipa neophodno je najpre razjasniti njegovu fiziološku pretpostavku: ona je ono što nazivam veliko zdravlje. Ne znam ni bolje ni ličnije da objasnim taj pojam nego što sam to već učinio u jednom od zaključnih odeljaka pete knjige »gaya scienza«. »Mi novi, bezimeni, slabo razumljivi« — veli se tamo — »mi ranorođeni jedne još neosvedočene budućnosti, za novi cilj (Zwecke) mi iziskujemo i nova sredstva, naime novo zdravlje, jače, dovitljivije, izdržljivije, odvažnije, veselije nego što je bilo ma koje zdravlje dosad. Onaj čija duša žeđa da proživi sav obujam dosadašnjih vrednosti i poželjnosti i oplovi sve obale tog idealnog »Sredozemnog mora«, onaj ko hoće na osnovu pustolovina najvlastitijeg iskustva da zna kako je pri duši nekom osvajaču i otkrivaocu ideala, kao i nekom umetniku, svecu, zakonodavcu, mudracu, naučniku, bogomoljcu, božjem otpadniku starog stila, tome je za to prvenstveno potrebno veliko zdravlje — takvo koje ne samo da se ima nego se još i stalno stiče i mora sticati, jer se uvek iznova napušta, mora napuštati... I pošto smo dugo bili na takvom putu, mi argonauti ideala, srčaniji možda nego što je pametno, i dovoljno često brodolomci i sa štetovanjem, ali, kako je rečeno, zdraviji nego što je dozvoljeno, opasno zdravi, uvek iznova zdravi — dešava se da nam se tada pričinjava kao da je pred nama, kao nagrada za ono što smo prošli, još neka neotkrivena zemlja, čije granice još niko nije sa gledao, s one strane svih dosadašnjih zemalja i zakutaka ideala, svet prebujan lepim, stranim, upitnim, strašnim i božanskim, tako da je naša znatiželja, kao i žeđ za posedovanjem, podjarena — ah, da se odsad više ničim ne možemo utažiti!... Kako bismo mogli da se još, nakon takvih izgleda (Ausblicken) i s takvom nesitom glađu za znanjem i savešću zadovoljimo sa savremenim ljudima? Dosta teško, ali je neizbežno da na njihove najdostojnije ciljeve i nade gledamo s jednom loše održavanom ozbiljnošću i možda ih nijednom više ne pogledamo ... Drukčiji je ideal koji sledimo, čudesan, zavodljiv, pun opasnosti, ideal na koji nikoga ne bismo hteli da nagovaramo, jer nikome ne priznajemo tako lako pravo na njega: ideal jednog duha, koji se bezazleno, to jest nehotice i zbog preobilja i siline poigrava sa svime što se dosad nazivalo svetim, dobrim, nedodirljivim, božanskim; duha za koga bi ono najviše, u čemu narod nalazi s pravom svoje merilo vrednosti, značilo već toliko mnogo koliko opasnost, propadanje, ponižavanje ili, barem, okrepa, slepilo, povremeno samozaboravljanje; ideal nekog ljudskog-nadljudskog zdravlja (Wohlsein) i blagonaklonosti, koji će često izgledati dosta neljudski, na primer, ako se stavi pored cele dosadašnje zemaljske ozbiljnosti, pored sve dosadašnje prazničnosti u gestu, reči, zvuku, pogledu, moralu i zadatku, kao njihova najotelovljenija nedobrovoljna parodija — i s kojim možda, uprkos svemu tome, tek počinje velika ozbiljnost, tek je stavljen pravi upitnik, preokreće se sudbina duše, podešava kazaljka, počinje tragedija ...«

3

— Da li je iko, krajem devetnaestog stoleća, jasno pojmio ono što su pesnici snažnih razdoblja nazivali nadahnuće? U suprotnom slučaju, hoću to da objasnim. — Ma i s najneznatnijim ostatkom praznoverja u sebi jedva da bi se umela odbaciti, u stvari, predstava da smo puka inkarnacija, puka muštikla, puki medijum nadmoćnih sila. Pojam otkrovenja, u smislu da nešto iznenada, s neizrecivom sigurnošću i tananošću, biva vidljivo, čujno, nešto što nas najdublje potresa i obara, jednostavan je opis stanja stvari. Čuje se, ne traži se; uzima se, ne pita se ko tu daje; poput munje sine neka misao, s neminovnošću, u neoklevajućem obliku — nikada mi nije bilo dato da biram. Zanos, čiji se ogromni napon katkad pretače u bujicu suza, tokom kojeg korak čas brz čas spor biva; nepotpuno obeznanjivanje (Ausser-sich-sein) s najdistinktnijom svešću o bezbroj finih drhtaja i utrnuća sve do nožnih prstiju; ponor sreće u kojem joj se ono najbolnije i najmrklije ne protivstavljaju, nego deluju kao uslovljeno, kao iziskivano, kao neka nužna boja unutar takvog svetlosnog preobilja; instinkt za ritmičke odnose koji prenapinje udaljena prostranstva oblika — dužina, potreba za nekim dalekosežno napregnutim ritmom bezmalo je mera za silu nadahnuća, neka vrsta protivteže za njen pritisak i napon ... Sve se u najvišem stepenu zbiva nesvojevoljno, ali kao u nekom vihoru osećanja slobode, neuslovljenosti, moći, božanstva ... Nesvojevoljnost slike, paraboličke figure, jeste ono najznačajnije; više se ne poima šta je slika, šta je parabolička figura, sve se nudi kao najbliži, najtačniji, najjednostavniji izraz. Izgleda nam zaista, da se podsetimo na jednu Zaratustrinu reč, kao da same stvari prilaze i nude se za paraboličku figuru (— »tu se sve stvari mazno primiču tvome govoru i ulaguju ti se; jer, hoće da zajašu na tvoja leđa. Tu na svakoj paraboli jašeš ti do svake istine. Tu ti se rastvaraju reči čitavog bivstvovanja i škrinje reči: celo bivstvovanje hoće tu da postane reč, celo postajanje hoće da nauči od tebe da govori —«). Takvo je moje iskustvo o nadahnuću: ne sumnjam da bi moralo vraćati milenijume da bi se našao neko ko mi sme reći »i moje je takvo«. — 

4

Nekoliko sedmica zatim ležao sam bolestan u Đenovi. Onda je usledilo turobno proleće u Rimu u kojem sam podnosio život — nije bilo lako. U stvari, preterano me je ozlovoljavalo to za pesnika Zaratustre najneuljudnije mesto na zemlji koje nisam bio svojevoljno izabrao; pokušavao sam da izmaknem — hteo sam u Akvilu, suprotnost Rimu, osnovanu iz neprijateljstva prema Rimu, kao što ću i ja jednom osnovati mesto za spomen ateisti i neprijatelju crkve comme il faut, mom najbližem srodniku, velikom caru Fridrihu Drugom od Hoenštaufena. No, u svemu tome bi neka kob: moradoh opet natrag. Najzad, zadovoljio sam se s piazza Barberini, nakon što sam se umorio tragajući naporno za nekom antihrišćanskom okolinom. Bojim se da nisam jednom čak, da bih što je mogućno više izbegao rđave zadahe, zalazio u palazzo del Quirinale, raspitujući se da nemaju neku tihu sobu za jednog filozofa. — U jednoj loggia, visoko ponad rečene piazza, iz koje se pružao pogled na Rim, dok se duboko dole čuo romor fontane, bila je spevana ona najsamotnija pesma koja je ikada spevana, Noćna pesma (Nachtlied); u to me je vreme neprekidno obletala neka melodija neizrecive sete, čiji sam refren ponovo našao u rečima »mrtav pre besmrtnosti...« U leto, vrativši se na sveto mesto gde mi je sinula prva munja misli o Zaratustri, pronašao sam drugog Zaratustru. Deset dana je bilo dovoljno; ni u jednom slučaju, ni za prvog ni za trećeg i poslednjeg, nije mi trebalo više. U zimu potom, pod halkionskim nebom Nice, koje je tada prvi put zasvetlucalo u mom životu, našao sam trećeg Zaratustru — i stigao na kraj. Jedva godinu dana ukupno. Nezaboravnim trenucima osveštana su mi mnoga skrivena mestašca i vrhovi u predelu Nice; onaj presudni deo, koji nosi naslov »O starim i novim tablicama«, bio je spevan tokom tegobnog uspinjanja od stanice do Eze, čudesnog mavarskog gnezda na litici, — kod mene je gipkost mišića bila uvek najveća kada je stvaralačka snaga najobilnije tekla. Telo je poneseno: izostavimo »dušu« iz igre ... Često su me rnogli videti da igram; tada sam mogao po sedam, osam časova da lutam brdima, i ne pomislivši na zamor. Spavao sam dobro, smejao se mnogo — bio sam pun krepkosti i strpljenja.

5

Ne uzimajući u obzir ta desetodnevna dela, godine za vreme i, pre svega, posle Zaratustre bile su godine očajnog stanja koje se ni sa čim ne može uporediti. Skupo se ispašta biti besmrtan: za to se za života umire više puta. — Postoji nešto što nazivam rancune prema velikom: sve veliko, neko delo, čin, onog časa kada je završeno okreće se protiv onoga koji ga je učinio. Upravo time što ga je učinio, on je odsad slab — ne može više da izdrži svoj čin, ne gleda ga više u lice. Imati nešto za sobom što se nikada nije smelo hteti, nešto u čemu je svezan čvor u sudbini čovečanstva — i imati to odsad na sebi!... To maltene drobi... Rancune prema velikom! — Drugo je jeziva tišina koja se čuje oko sebe. Usamljenost ima sedam ljuštura; ništa više ne može da prodre kroz njih. Sreće se s ljudima, pozdravljaju prijatelji: nova pustoš, nijedan pogled više ne pozdravlja. U najboljem slučaju, neka vrsta revolta. Takav sam revolt okusio, u veoma različitom stepenu, ali gotovo od strane svakog ko mi je bio blizak; izgleda da ništa nije uvredljivije nego iznenada zapaziti izvesnu distanciju, — retke su otmene prirode koje ne umeju da žive a da ne poštuju. — Treće je apsurdna osetljivost kože prema sitnim ubodima, svojevrsna bespomoćnost pred svim što je malo. Čini mi se da je to uslovljeno neizmernim razbacivanjem svih defanzivnih snaga, koje je pretpostavka svakog stvaralačkog čina, svakog čina koji izvire iz najličnijeg, najunutrašnjijeg, najdonjeg. Time su istovremeno istavljene male defanzivne sposobnosti; nikakva im snaga više ne pritiče. — Usuđujem se još da nagovestim da se loše vari, nerado kreće i suviše razgolićuje pred nepoverenjem, te mraznim osećanjima — pred nepoverenjem koje je u mnogo slučajeva samo etiološka omaška. Jednom sam u takvom stanju osetio blizinu, zahvaljujući blažim, prema ljudima prijateljskijim mislima, kravljeg krda još pre nego što sam ga ugledao: To ima topline u sebi...

6

To delo je posve za sebe. Izuzimamo pesnike: možda uopšte nikada nije nešto bilo sačinjeno od takvog preobilja snage. Tu je moj pojam »dionisko« postao vrhunski čin; mereno prema njemu, sav ostatak ljudskog delanja izgleda siromašno i uslovljeno. Da ni jedan Gete, ni jedan Šekspir, ni trenutak ne bi umeli da dišu u toj neizmernoj strasti i na toj visini, da je Dante, upoređen sa Zaratustrom, samo vernik a ne neko ko tek stvara istinu, duh koji vlada svetom, sudbinu, da su pesnici Vede sveštenici i nedostojni čak da razvežu pertle na obući jednog Zaratustre — sve je to premalo i ne dočarava distanciju, azurnu usamljenost, koja obitava u tom delu. Zaratustra ima večno pravo da kaže: »Ja ocrtavam krugove oko sebe i svete granice; sve ih se manje uspinje sa mnom na sve više brda — ja pravim planinu od sve svetijih brda.« Saberite duh i dobrotu svih velikih duša: sve zajedno ne bi bile u stanju da stvore jednu Zaratustrinu besedu. Ogromne su lestve kojima se on penje i silazi; on je video dalje, hteo dalje, mogao dalje nego ma koji čovek. On osporava sa svakom reči, taj najviše da-kazujući od svih duhova; u njemu su povezane sve suprotnosti u jedno novo jedinstvo. Najviše i najpodzemnije snage ljudske prirode, ono najslađe, najobesnije i najstrašnije izvire s besmrtnom sigurnošću iz jednog vrela. Do njega se nije znalo šta je visina, šta dubina; još manje se znalo šta je istina. U tom otkrovenju istine nema nijedan trenutak koji bi neki od najvećih već predujmio (vorweggenommen, anticipirao), odgonetnuo. Ni o kakvoj mudrosti, istraživanju duša, umetnosti, ne da se govoriti pre Zaratustre: ono najbliže, najsvakodnevnije, govori tu nečuvene stvari. Izreka podrhtava od strasti; govorništvo je postalo muzika; munje su hitnute napred prema do sada nenaslućenim budućnostima. Od onih koje su do sada bile, najmoćnija snaga pretočena u jezičku figuru siromašna je i igrarija prema povratku jezika prirodi slikovitosti. — A kako tek Zaratustra slazi i svakome kazuje ono najdobrostivije! Kako čak nežnim rukama obujmljuje svoje osporavatelje, sveštenike, i s njima zbog njih boluje! — U svakom trenutku čovek je tu premašen, pojam »natčovek« postao je tu najveća realnost, — sve ono što se dosad nazivalo veliko u čoveku leži ispod njega u beskrajnoj udaljenosti. Ono halkionsko, lakonogost, sveprisustvo zline i besomučja i sve ono što je inače tipično za tip Zaratustre nikada ni sanjano nije bilo kao bitno za veličinu. Upravo u tom prostornom obujmu, u toj pristupačnosti protivstavljenom, Zaratustra se oseća kao vrhunska vrsta svega bivstvujućeg; i ako se oslušne kako je on definiše, odustaće se tada od toga da mu se traži odgovarajuća poredba.
 

— duša koja je s najdužim lestvama i najdublje može da siđe,
najobuhvatnija duša koja može u sebi najdalje da trči i luta i tumara,
najnužnija, koja se sa zadovoljstvom stropoštava u slučajnost,
bivstvujuća duša koja hoće u postajanje, imajuća, koja hoće u htenje i žudnju —,
koja samoj sebi beži, koja samu sebe sustiže u najdaljim okružjima,
najmudrija duša, kojoj se ludost s najvećom slašću obraća,
koja samu sebe najviše voli, u kojoj sve stvari imaju svoju struju i protivstruju i plimu i oseku — —
          Ali, to je pojam samog Dionisa. — Upravo tamo vodi jedno drukčije promišljanje. Psihološki problem u tipu Zaratustre jeste poput onoga koji u nečuvenom stepenu kaže Ne, čini Ne, svemu čemu se dosad govorilo Da, premda može biti suprotnost duha koji kazuje Ne; poput duha koji nosi ono što je najteže od sudbine, kob zadatka, premda može biti najlepršaviji i najonostraniji — Zaratustra je plesač —: poput onoga koji ima najoporiji, najstrašniji uvid u realnost, koji je mislio »najbezdanije misli«, premda u njima ne nalazi nikakav prigovor ljudskom bivstvovanju, čak ni prema njegovom večnom vraćanju — štaviše, nalazi još i razlog povrh da sam bude večno. Da svim stvarima, »neizmerno neograničeno Da-kazivanje i aminovanje« ... »U sve bezdane nosim i svoje blagosiljajuće Da — kaživanje«... Ali, to je još jednom pojam Dionisa.

7

Kojim će jezikom govoriti takav duh kada govori sam sa sobom? Jezikom ditiramba. Ja sam pronalazač ditiramba. Čujte kako Zaratustra govori sa sobom pred sunčev zalazak (II, 414 i d.): nijedan još jezik (Zunge) pre mene nije imao takvu smaragdnu sreću, takvu božansku nežnost. I najdublja seta takvog Dionisa biva još ditiramb; za pokazatelj uzimam Noćnu pesmu — besmrtnu tužbalicu o tome da se bude osuđen da, zbog preobilja svetla i moći, zbog svoje sunčeve prirode, ne voliš.

          Noć je: sada glasnije govore svi vodoskoci. A i moja duša je vodoskok.
          Noć je: sad se tek bude sve pesme zaljubljenika. A i moja duša je pesma nekog zaljubljenika.
          U meni je nešto nestišano, nestišljivo, što hoće da se oglasi.
          U meni je lakomost za ljubavlju što sama govori jezik ljubavi.
          Svetlost sam: ah, da sam noć! Što sam svetlošću opasan, no to je moja samotnost.
          Ah, da sam taman i mračan! Kako bih srkao s dojki svetlosti!
          I vas same htedoh još blagosloviti, vi male iskričave zvezde i svici tamo gore! — i blažen biti zbog vaših svetlosnih dara.
          Ali ja živim u sopstvenom svetlu, usrkujem plamenje u sebe što iz mene suklja.
          Ne poznam sreću uzimaoca; i često mi se prisnilo da bi krađa još blaženija morala biti nego uzimanje.
          Moje je siromaštvo što mi ruka nikad ne počine zauzeta darivanjem; moja je zavist što gledam u očekujuće oči i obasjane noći čežnje.
          O, neblaženstvo svih darivalaca! O, pomračenje moga sunca! O, lakomosti za žudnjom! O, nesite gladi u sićenju!
          Uzimaju od mene: ali, diram li još u njihovu dušu? Jaz je između uzimanja i davanja; i najmanji jaz valja naposletku premostiti.
          Raste glad iz moje lepote: da pričinim bol želeo bih onima kojima obasjavam, da opljačkam one koje sam darivao — toliko sam gladan zline.
          Trgnuv ruku kad joj druga već pođe u susret: nalik vodopadu koji dok se obrušava još okleva — toliko sam gladan zline.
          Takvu osvetu smišlja moje obilje, takvo pritvorstvo izvire iz moje samotnosti.
          Sreća moja u darivanju preminu s dariva-njem, vrlina moja zamori se od sebe u svome preobilju!
          Ko neprekidno dariva preti mu opasnost da postane bestidan; ko neprekidno deli, nažuljiće ruke sve samim deljenjem.
          Moje oko ne preliva se više pred stidom molilaca; moja ruka posta odveć tvrda prema drhtanju nakrcanih ruku.
          Kuda izmače suza mome oku i paperje mome srcu? O, usamljenosti svih darivalaca! O, ćutljivosti svih obasjavalaca!
          Mnoga sunca kruže u pustom prostoru: svemu što je tamno govore svojim svetlora — meni ćute.
          O, eto neprijateljstva svetlosti prema obasjavaocima: nemilostivo grede ona svojim stazama.
          Nepravično prema obasjavaocu najdubljeg u srcu, ledno prema suncima — tako grede svako sunce.
          Nalik nekom vihoru hode sunca svojim stazama. Slede svoju neumoljivu volju, svoju studen.
          O, vi ste tek, vi tamni, vi noćni, oni koji joj stvarate toplotu iz onoga što obasjava! O, vi tek se dojite mlekom i potkrepom iz vimena svetlosti!
          Ah, led je oko mene, ruka moja gori na lednom! Ah, žeđ je u meni koja sahne za vašom žeđi.
          Noć je: ah, da moram biti svetlost! I žeđ za noćnim! I samotnost!
          Noć je: sada poput vrela iz mene suklja moja žudnja — za besedom žudim.
          Noć je: sada glasnije govore svi vodoskoci. A i moja duša je vodoskok.
          Noć je: sad se bude sve pesme zaljubljenika. A i moja duša je pesma nekog zaljubljenika. —
8

Tome slično nikada nije spevano, nikada osećano, nikada nikada propraćeno nije bilo: tako pati jedan bog, jedan Dionis. Arijadna je bila odgovor na takav ditiramb o sunčevom usamljivanju u svetlosti... Ko sem mene zna šta je Arijadna! ... Za sve takve zagonetke niko dosad nije imao rešenje, sumnjam da je tu iko ma i nazreo samo zagonetku. — Zaratustra jednom, sa strogošću, određuje svoj zadatak — koji je i moj — da je nedopustivo omašiti u smislu: njegovo Da-kazivanje ide dotle da opravdava, čak i da spasava sve što je minulo.

          Gredem među ljude kao među odlomke budućnosti: one budućnosti koju ja nazirem.
          I sve moje misli streme tome da u jedno spevam i zberem ono što je odlomak i zagonetka i svirepi slučaj.
          I kako bih podneo da budem čovek ako čovek ne bi bio i pesnik i odgonetač zagonetki i spasitelj od slučaja?
          Spasiti minule i sve »bilo je« pretvoriti u neko »tako sam hteo!« — to bi se prema meni nazivalo tek spasenje.
          Na drugom mestu određuje on s krajnjom strogošću šta za njega samog može biti »čovek« — nikakav predmet ljubavi ili čak samilosti — i nad velikom mučninom od čoveka zagospodario je Zaratustra: čovek je za njega bezobličje, tvar, ružni kamen kome je potreban vajar.
          Više ne hteti i više ne procenjivati i više ne stvarati: o, kad bi mi taj veliki zamor ostao stalno dalek! I u saznavanju osećam jedino radost svoje volje u stvaranju i postojanju; i to se dešava onda kada je nevinost u mom saznanju, jer je u njoj volja za stvaranjem.
          Ta me je volja odmamila od Boga i bogova: šta bi, pak, bilo da se tvori kad bi bogovi tu bili?
          No, čoveku me stalno iznova tera ona, moja plaha volja za tvorenjem; tako se nateruje čekić na kamen.
          Ah, vi ljudi, u kamenu mi spava jedna slika, slika nad slikama! Ah, mora spavati u najtvrđem, najružnijem kamenu!
        Sad se svirepo razjaruje moj čekić prema svojoj tamnici. S kamena prskaju komadi: što da hajem za to!
          Hoću to da okončam, jer mi dođe neka sen — najtiša i najlakša od svih stvari mi jednom dođe!
          Lepota natčoveka dođe mi kao sen: šta me se još tiču — bogovi!...
          Ističem završno gledište: podvučeni stih daje povoda za to. Nekom dioniskom zadatku pripada tvrdoća čekića, sama radost u uništavanju kao odlučujući preduslov. Imperativ: »budite tvrdi!«, najdublja izvesnost o tome da su svi tvorci tvrdi jeste autentični znamen neke dioniske prirode. —
 
 

    -početak-