ZORA
 

Misli o moralu kao predrasudi

1

Tom knjigom započinje moj ratni pohod protiv morala. Ne što bi u njoj bilo i najneznatnijeg mirisa baruta — zapaziće se čak sasvim drukčiji i daleko draži mirisi, s pretpostavkom da se za njih imaju nešto istančanije nozdrve. Nema ni velike pa ni male artiljerije: negativno li je dejstvo knjige, u tome onda utoliko manju ulogu igraju njena sredstva, ona sredstva iz kojih dejstvo nastaje kao zaključak*, ne kao topovski prasak*. Što se od knjige uzmiče s plašljivim oprezom pred svim što je dosad poštovano, pa čak i obožavano pod imenom morala, nije u protivurečnosti s tim što u celoj knjizi nema nijedne negativne reči, ni napada, ni zlobe — što ona, štaviše, leži na suncu, zaobljena, srećna, nalik nekoj morskoj životinji: bezmalo je svaki stav u knjizi promišljen, izronjen iz onog spleta hridi blizu Đenove, gde sam boravio samcit i družeći se s morem. Pa i danas, kad god slučajno dodirnem tu knjigu, gotovo svaki stav mi se pretvara u ušku s kojom opet ponešto neuporedivo izvlačim iz dubine: cela njena kožna presvlaka treperi od nežnih trnaca sećanja. U njoj se ističe, nipošto beznačajna umetnost ovlaš
nog fiksiranja stvari, koje lako i bešumno promiču, trenutaka, koje nazivam božanskim gušterima — fiksiranja, no ne onako svirepo poput onog mladog grčkog boga koji jednostavno probode jadno gušterče, ali svakako, ipak, s nečim šiljatim, perom... »Toliko je zora koje još ne svanuše« — ovaj indijski natpis stoji na ulazu u tu knjigu. Gde traga njen začetnik za onim novim jutrom, za onom dosad još neotkrivenom nežnom rumeni s kojom ponovo započinje dan — ah, celi niz, celi svet novih dana!? U jednom prevrednovanju svih vrednosti, u oslobađanju od svih moralnih vrednosti, u kazivanju Da i poverenju u sve ono što je dosad bilo zabranjivano, prezirano, proklinjano. Ta da-kazivajuća knjiga izliva svoju svetlost, svoju ljubav, svoju nežnost na sve same rđave stvari, vraća im ponovo »dušu«, čistu savest, visoko pravo i povlasticu na opstanak (Dasein). Moral nije napadnut, jedino se na njega više ne osvrće ... Ta se knjiga zaključuje s jednim »Ili?« — to je jedina knjiga koja se zaključuje s jednim »Ili?«...

* Igra: Schluss, zaključak; Schuss, putcanj, prasak...
 

2

Pripremiti trenutak najvišeg samoosvešćenja čovečanstva, veliko podne, kada čovečanstvo upućuje pogled natrag i napolje, kada se oslobađa vladavine slučaja i sveštenika i, prvi put, kao celina pita zašto? čemu? — eto mog zadatka koji nužno proishodi iz uvida da čovečanstvo nije samo od sebe na pravom putu, da njime nikako nije božanski upravljano, da je, štaviše, upravo pod njegovim najsvetijim vrednosnim pojmovima zavodnički ovladao instinkt oporicanja, kvarnosti, instinkt décadence. Stoga je za mene pitanje o poreklu moralnih vrednosti pitanje od prvorazrednog značaja, jer ono uslovljava budućnost čovečanstva. Preveden natrag u realnost, zahtev da treba verovati, da je sve, u osnovi, u najboljim rukama, da nas jedna knjiga, Biblija, konačno uspokojava u pogledu božanskog krmilarenja i mudrosti u sudbi čovečanstva, jeste volja da se ne dopusti da izbije istina da stvari, što je dostojno sažaljenja, stoje suprotno od toga, naime, da je čovečanstvo dosad bilo u najrđavijim rukama, da su njime upravljali ćorsokaklije, prepredeni osvetoljupci, takozvani »sveci«, ti klevetnici sveta i sramotitelji ljudi. Da bezuslovna vrednost svuda pada u deo neegoističnom, a neprijateljstvo egoističnom, jeste onaj presudni znak na osnovu kojeg se pokazuje da je sveštenik (— uključujući i prerušene sveštenike, filozofe) zagospodario ne samo unutar neke određene verske zajednice nego uopšte, da moral décadence, volja za krajem, važi kao moral po sebi. Ko se u pogledu ove tačke ne slaže sa mnom, smatram da je zaražen... Ali, ceo svet se ne slaže sa mnom ... Kod nekog fiziologa takvo protivstavljanje vrednosti ne ostavlja nikakvu dvoumicu. Ako u organizmu u ma koliko maloj meri popusti najneznatniji organ, da bi s potpunom sigurnošću proveo svoje samoodržanje, nadoknađivanje svoje snage, svoj »egoizam«, onda se izopačava celina. Fiziolog zahteva isecanje izopačenog dela, poriče svaku solidarnost sa izopačenim, veoma je daleko od ikakvog sažaljenja prema njemu. No, sveštenik hoće upravo izopačavanje celine, čovečanstva: otuda on konzervira ono izopačavajuće — po tu cenu vlada njime... Kakav smisao imaju oni lažni pojmovi, ispomoćni pojmovi morala, »duša«, »duh«, »slobodna volja«, »Bog«, ako ne taj da fiziološki ruiniraju čovečanstvo? ... Ako se odvoji zbilja od samoodržanja, uspona telesne snage, to jest života, ako se od sušice konstruiše ideal, od preziranja tela »spas duše«, šta je to drugo nego recept za décadence? — Gubitak ravnoteže, opiranje prirodnim instinktima, »nesebičnost«, jednom reči — dosad se to zvalo moral... Sa Zorom sam preduzimao najpre bitku protiv morala samoodrođivanja. —
 
 

    -početak-