PREDGOVOR
Predviđajući da uskoro moram pred čovečanstvo izići s najtežim zahtevom, koji mu je ikada bio postavljen, čini mi se neizbežnim da kažem ko sam ja. U osnovi, to bi moglo da je već poznato, jer nisam propustio da se »posvedočim«. No, nesrazmera između veličine moga zadatka i malenkosti mojih savremenika došla je do izraza u tome da me nisu ni čuli, pa čak ni videli. Živim od sopstvenog kredita, a možda je to samo predrasuda da živim?... Potrebno je samo da progovorim ma s kojim »obrazovanim«, koji preko leta naiđe u Gornji Engadin, pa da se uverim da ne živim. . . U tim okolnostima je, naime, dužnost — protiv koje se, u osnovi, buni moja navika, još više ponos mojih instinkata — reći: Čujte me, jer ja sam taj i taj! Pre svega, ne zamenjujte me! Ja nisam, na primer, nipošto nikakav bauk, nikakvo moralno čudovište — ja sam, štaviše, priroda protivstavljena vrsti čoveka koja se dosad poštovala kao puna vrlina. Među nama, čini mi se da upravo otuda potiče moj ponos. Učenik sam filozofa Dionisa, i pre bih još voleo da budem satir nego svetac. Ali, neka se samo pročita ovaj spis. Možda mi je pošlo za rukom, možda ovaj spis nije ni imao nikakav drugi smisao nego da tu protivstavljenost izrazi vedro i blagonaklono. »Poboljšavanje« čovečanstva bilo bi poslednje što bih ja obećavao. Neću ustoličavati neke nove idole; stari bi morali da nauče šta je to biti na glinenim nogama. Rušiti idole (moja reč za »ideale«) — to već spada pre u moj posao. Kada se lažju izmislio idealni svet, realnost je u znatnom stepenu lišena svoje vrednosti, svoga smisla, svoje istinitosti. . . »Istiniti svet« i »prividni svet« — još jasnije: lažirani svet i realnost. . . Laž ideala bila je dosad kletva bačena na stvarnost. Zahvaljujući toj laži, samo čovečanstvo je, sve do svojih najnižih instinkata, postalo lažirano i lažno — dospevši do obožavanja naopakih vrednosti umesto onih s kojima bi mu tek bilo zajamčeno napredovanje, budućnost, vrhovno pravo na budućnost. — Ko zna da diše vazduh mojih spisa, zna da je to vazduh visočja, jak vazduh. Za njega se mora biti stvoren, inače opasnost nije mala da se u njemu prehladimo. Led je blizu, usamljenost je neizmerna — ali kako sve stvari mirno počivaju usred svetlosti! Kako se slobodno diše! Koliko se toga oseća pod sobom! — Filozofija je, kako sam je dosad razumevao i živeo, dobrovoljni život usred leda i na visokim planinama, traganje za svim stranim i dostojnim upitnosti u ljudskom postojanju (Dasein),za svim onim što je dosad, pomoću morala, bilo prognano. Dugo iskustvo, koje sam stekao takvim lutanjem u zabranjenom, naučilo me da na uzroke zbog kojih se dosad moralisalo i idealisalo, gledam sasvim drukčije nego što bi to moglo biti poželjno: osvetlila mi se skrivena povest filozofa, psihologija njihovih velikih imena. — Sve više je za mene postajalo pravo merilo vrednosti koliko istine podnosi, na koliko se istine odvažuje neki duh. Zabluda (— vera u ideal —) nije slepilo, zabluda je kukavičluk... Svako postignuće, svaki korak napred u saznanju potiče iz smelosti, iz strogosti prema sebi, iz čistote u odnosu na sebe... Ja ne osporavam ideale, samo navlačim rukavice pred njima . . . Nitimur in v e t i t u m: jednom će u tom znaku pobediti moja filozofija, jer se načelno, dosad, uvek zabranjivala jedino istina. — — Među mojim spisima izdvaja se moj Zaratustra. On je najveći poklon koji sam učinio čovečanstvu, i koji mu je ikada dat. S glasom koji premošćuje milenijume, ta knjiga nije samo najviša knjiga koja postoji, knjiga pravog planinskog vazduha — cela činjenica čovek neizmerno je daleko ispod nje —, ona je i najdublja, rođena iz najunutrašnjijeg bogatstva istine, neiscrpni bunar u koji se ne spusti nijedno vedro a da se ne vrati puno zlata i dobrote. U njoj ne govori nikakav »prorok«, nijedan od onih jezovitih dvopolaca bolesti i volje za moć, koga zovu utemeljivačem religije. Da se ne bi učinila nepravda, dostojna sažaljenja, smislu njegove mudrosti, mora se, pre svega, tačno čuti ton koji dolazi iz tih usta, taj halkionski ton. »Najtiše su to reči, koje donose oluju, misli koje, dolazeći na golubijim nogama, kormilare svetom —«. Smokve opadaju sa stabala, dobre su i slatke; i dok padaju, prska im crvena opna. Ja sam severac za zrele smokve.Tu ne govori nikakav fanatik, tu se ne »propoveda«, ne teži se žudno za verom: iz beskrajnog obilja svetlosti i dubina sreće teče kap po kap, reč po reč— nežna sporost je tempo tih beseda. I takve sežu samo do najodabranijih; povlastica bez premca je biti ovde slušalac; nikome nisu tek tako date uši za Zaratustru... Nije li, sa svim tim, Zaratustra zavodnik?... No, šta pak on sam reče kada se prvi put opet vratio u svoju usamljenost? Upravo suprotno od onoga što bi u takvom slučaju rekao neki »mudrac«, »svetac«, »iskupitelj sveta« i drugi neki decadent... On ne govori samo drukčije, on i jeste drukčiji... Sam odlazim sada, učenici moji! I vi pođite odavde, sami! Tako hoću. Fridrih Niče Upravo ovog savršenog dana, kada sve zri i kada zagasito biva ne samo grožđe, pade mi na život sunčani pogled: osvrnuh se, pogledah napolje, i nikada ne videh tolike i dobre stvari odjednom. Nisam uzalud danas sahranio svoju četrdeset i četvrtu godinu; smeo sam je sahraniti — što je u njoj bilo od života, spaseno je, besmrtno je. Prva knjiga Prevrednovanja svih vrednosti, Zaratustrine pesme, Sumrak idola, moj pokušaj da filozofiram čekićem — sve su to ovogodišnji darovi, štaviše darovi poslednje četvrti u godini! Kako da ne budem zahvalan celom svom životu? — I otuda ću sebi da ispričam svoj život. |