ZAŠTO SAM TAKO PAMETAN 
 


 

— Zašto nešto više znam? Zašto sam uopšte toliko pametan? Nikada nisam razmišljao o pitanjima koja to nisu — nisam se rasipao. — Prave religiozne teškoće ne poznajem, na primer, iz iskustva. Ukoliko bi trebalo da sam »grešan«, to mi je potpuno promaklo. Nedostaje mi takođe pouzdani kriterijum za to šta je griža savesti: prema onome što se o tome čuje, griža savesti mi ne izgleda ništa što zaslužuje pažnju ... Ne bih mogao neki posao nakon završetka da izneverim, skloniji sam da iz pitanja vrednosti načelno izostavim loš ishod, posledice. Kad je ishod loš suviše se lako gubi pravi pogled na ono što je učinjeno: griža savesti mi izgleda svojevrsni »zao pogled«. Pre već pripada mome moralu uvažavati utoliko više nešto u čemu se promašilo zato što se promašilo. — »Bog«, »besmrtnost duše«, »iskupljenje«, »onostranost«, sve sami pojmovi kojima ni pažnju ni vreme nisam poklanjao, čak ni kao dete — možda za to nikada nisam bio dovoljno detinjast!? — Ateizam nikako ne poznajem kao rezultat, još manje kao dogadaj: razumem ga zahvaljujući instinktu. Suviše sam znatiželjan, suviše pitalica, suviše neobuzdan, da bi rni se dopao neki odgovor grub kao pesnica, nedelikatnost prema nama misliocima, štaviše, u osnovi samo kao pesnica gruba zabrana za nas: vi ne treba da mislite! ... Sasvim me drukčije zanima pitanje od kojeg »spas čovečanstva« zavisi više nego od nekog teološkog kurioziteta: pitanje ishranjivanja. Onako priručno, mogućno ga je formulisati ovako: »kako valja upravo ti da se hraniš da bi dosegao svoj maksimum snage, onoga virtů u stilu renesanse, vrline oslobođene moralisanja?« — U tome su moja iskustva toliko loša da lošija ne mogu biti; začuđen sam da sam za to pitanje čuo toliko dockan, da sam se toliko dockan na tim iskustvima naučio »pameti«. Samo mi naše nemačko obrazovanje, koje savršeno ničega nije dostojno, njegov »idealizam«, donekle objašnjava zašto sam upravo u tome bio zaostao na putu do svetosti. To »obrazovanje« koje od samog početka podučava da se iz vida izgube realnosti da bi se trčalo za posve problematičnim, takozvanim »idealnim« ciljevima, na primer za »klasičnim obrazovanjem« — kao da od početka ne bi bilo za osudu u jedan pojam združivati »klasično« i »nemačko«! Štaviše, to deluje zabavno — zamislite jednom nekog »klasično obrazovanog« Lajpcižanina! — U stvari, sve do svojih najzrelijih godina ja sam uvek samo loše jeo — moralno rečeno »bezlično«, »nesebično«, »altruistički«, na sreću kuvara i ostalih u bratstvu po Hristu. Istovremeno sa svojim prvim izučavanjem Šopenhauera (1865) oporekao sam, na primer, zahvaljujući lajpciškoj kuhinji, veoma ozbiljno svoju »volju za život«. Radi nedovoljne ishrane pokvariti još i stomak — izgledalo mi je da taj problem spomenuta kuhinja začudo srećno rešava. (Priča se da je u tome 1866. godine došlo do okreta.) No, nemačka kuhinja uopšte — šta sve nema na savesti! Supa pre obeda (još se u venecijanskim kuvarima 16. stoleća to zvalo alla tedesca); kuvana mesa, masno i s brašnom pripremljeno povrće; kolači od testa izvrgli su se u pritiskivače za pisma! Doda li se k tome još i upravo životinjske potrebe za dolevanjem koje zatičemo kod starih, i ne jedino starih Nemaca, dâ se .razumeti i poreklo nemačkog duha — iz zamućenih utroba... Nemački duh je nesvarenost*, ništa ne završava. — Ali, i engleska prehrana koja je, u poređenju s nemačkom, čak s francuskom, neka vrsta »povratka prirodi«, naime kanibalizmu, duboko je protivna mom sopstvenom instinktu; čini mi se da ona duhu daje teške noge — noge Engleskinja ... Najbolja je kuhinja pijemontska. — Alkoholna pića mi škode; dovoljna mi je sasvim čaša vina ili piva dnevno pa da mi život postane »dolina jada« — u Minhenu žive moji antipodi. Neka bude da sam to malo kasno shvatio, no doslovno od dečjih nogu sam to proživljavao. Kao dete verovao sam da je pijenje vina, kao i pušenje duvana, u početku samo sujeta mladih ljudi, kasnije loša-navika. Možda je za ovaj opori sud krivo i naumburško vino. Da bih verovao da vino razvedrava, morao bih da budem hrišćanin, hoću da kažem da budem onaj koji veruje, što je za mene upravo apsurd. Krajnje smućen usled malih, veoma razblaženih doza alkohola, dosta je neobično da postajem bezmalo mornar kada je reč o jakim dozama. Kao dete već bio sam u tome srčan. Napisati opširnu latinsku raspravu za jednu noć bdenja i još je prepisati, s častoljubljem u peru, po strogosti i sažetosti sledeći svog uzora Salustija i preko svoga latinskog naliti nešto groga najtežeg kalibra, to se već, dok sam bio učenik časnog učilišta Pforta, nikako nije sukobljavalo s mojom fiziologijom, pa ni možda sa Salustijevom — kao što se veoma i uvek sukobljavalo sa časnim učilištem Pforta ... Kasnije, oko sredine života, uvek sam se, svakako, odlučivao strožije protiv ma kojeg »spiritualnog« napitka: ja, protivnik vegetarijanstva na osnovu iskustva, sasvim poput Riharda Vagnera, koji me je obratio, ne znam dovoljno ozbiljno da svim spiritualnijim naravima preporučujem bezuslovnu uzdržljivost od alkoholnih pića. To čini voda... Skloniji sam mestima u kojima svuda postoji prilika da se srče iz tekućih zdenaca (Nica, Torino, Sils); jedna čašica trči za mnom poput psa. In vino veritas: izgleda da se ni ovde opet ne slažem s celim svetom oko pojma »istina« — po meni duh lebdi nad vodama ... Još nekoliko prstokaza iz mog morala. Jak obed je lakše svariti nego suviše mali. Prva je pretpostavka dobrog varenja da stomak u celosti bude aktiviran. Mora se poznavati veličina svog stomaka. Iz istog razloga valja odvraćati od onih dugih obeda, koje nazivam isprekidanom žrtvenom svečanošću, one za table d'hôte. — Nikakvih međuobroka, nikakva kafa: kafa natmuruje. Tej je samo ujutro podnošljiv. Malo, ali veoma jak: čaj veoma šteti i vazdan oneraspoložuje, ako je samo za stepen preslab. U tome svako ima svoju meru, često u najtešnjim i najtananijim granicama. U nesnosnoj klimi, čaj je nepreporučljiv za početak: sat pre toga treba započeti s jednom šoljom punog ispošćenog kakaoa. — Što je mogućno manje sedeti; ne pokloniti veru nikakvoj misli koja nije rođena u slobodnom prostoru i slobodnom kretanju — u kojem i mišići svetkuju. Sve predrasude potiču iz utrobe. — Zadnjica — već sam jednom rekao — pravi je greh protiv svetog duha. — 

* U tekstu Indigestion, od latinskog. (Sve primedbe, i nadalje, na dnu stranice potiču od prevodioca.) 
 


 

S pitanjem ishrane je u najbližem srodstvu pitanje o mestu i klimi. Nikome nije slobodno dato da svuda živi; i kome predstoji rešavanje velikih zadataka, koji iziskuju svu njegovu snagu, nema ovde mogućnosti, štaviše, da mnogo bira. Klimatski uticaj na razmenu materije, na njeno sputavanje, na njeno podsticanje, seže dotle da nekoga pogrešan izbor mesta i klime može ne samo da otuđi od njegovog zadatka nego i da mu zapreči uopšte put do njega: da ga ni ne sagleda. Kod njega animalni vigor nikada nije postao dovoljno velik da bi dopro do one slobode koja se preliva u najduhovnije, kad neko spoznaje: to jedino ja mogu ... Koliko god neznatna bila tromost utrobe, postavši rđava navika, sasvim je dovoljna .da nekog genija pretvori u nešto osrednje, nešto »nemačko«; sama nemačka klima je dovoljna da bi obeshrabrila jaku i čak herojski zasnovanu utrobu. Tempo razmene materije u tačnoj je srazmeri s pokretljivošću ili bangavošću udova duha; i sam »duh« je čak jedino vrsta te razmene materije. Okupite mesta u kojima ima i bilo je ljudi od bujnoga duha, u kojima su duhovitost, tanani okret, sarkazam, spadali u sreću, u kojima se genije gotovo nužno osećao kao kod kuće: sva imaju izvrsno suv vazduh. Pariz, Provansa, Firenca, Jerusalim, Atina — ova imena nešto dokazuju: genije je uslovljen suvim vazduhom, vedrim nebom — to jest rapidnom razmenom materije, mogućnošću da u sebe uvek iznova unosimo velike, ogromne količine snage. Pred očima mi je slučaj kada je jedan značajan i slobodno ustrojen duh zahvaljujući naprosto osiromašenom instinktu za klimatsku tananost postao skučen, povučen, specijalista i mrgodnik. I sam bih možda, najzad, postao takav slučaj, uzmimo, da me bolest nije opametila, naterala da porazmislim o umnome u realnosti. Sada kada dugom vežbom očitavam na sebi kao na kakvom veoma finbm i pouzdanom instrumentu učinke klimatskog i meteorološkog porekla i kada već pri kratkom putovanju, primerice od Torina do Milana, mogu kod sebe fiziološki da izračunam promenu u vlažnosti vazduha, sa užasom se spominjem onespokojavajući neobične činjenice da se moj život tokom poslednjih deset godina, po život opasnih godina, odigravao uvek samo na pogrešnim i za mene upravo zabranjenim mestima. Naumburg, učilište Pforta*, oblast Tiringen uopšte, Lajpcig, Bazel, Venecija — tolika mesta nesrećna za moju fiziologiju. Ako o čitavom svom detinjstvu i mladosti uopšte nemam savršen spomen, bila bi tu onda budalaština pozivati se na takozvane »moralne« uzroke — otprilike na neosporni nedostatak zadovoljavajućeg društva: jer taj nedostatak i danas postoji kao što je oduvek postojao, ne sprečavajući me da budem vedar i srčan. Nego neznanje u phisiologicis — kleti »idealizam«— prava je kob u mom životu, ono izlišno i glupo u njemu, nešto iz čega nije izraslo ništa dobro i za šta ne postoji nikakvo poravnanje, nikakvo obeštećenje. Posledicama tog »idealizma« objašnjavam sebi sve pogrešne izbore, sve velike zablude instinkta i »uviđavnosti« po strani svog životnog zadatka, na primer, da sam postao filolog — a zašto ne barem lekar ili inače nešto drugo što otvara oči? U mom bazelskom razdoblju sva moja duhovna prehrana, uračunavši dnevni raspored, bila je potpuno nesuvisla zloupotreba vanrednih snaga, bez ikakvog obnavljanja istrošenih snaga, čak i bez razmišljanja o trošenju i naknadi. Nedostajala je ma kakva istančanija sebičnost (Selbigkeit), ma kakvo pokroviteljstvo nad neodstupnim instinktom; bilo je to izjednačavanje sebe s bilo kim, »nesebičnost«, zaborav sopstvene izmaknutosti — nešto što sebi nikada ne opraštam. Kada sam gotovo bio dokrajčen, time što sam bio gotovo dokrajčen, zamislih se naknadno o osnovi nerazboritosti svoga života, o »idealizmu«. Tek me je bolest dozvala umu. 
 

* Reč je o školskom zavodu (Landesschule) kraj Naumburga, u koji je Niče primljen 1858. godine, desetak dana pre svog četrnaestog rođendana, i koji završava 1864. godine, s maturskim radom o Teognidu.

Izbor u ishrani; izbor klime i mesta; — treće, u čemu se ni po koju cenu ne sme napraviti pogrešan potez, jeste izbor svog načina okrepe. I ovde su, već prema stepenu u kojem je neki duh sui generis, granice onoga što mu je dopušteno, to jest korisno, tesne i sve tešnje. U mom slučaju, svako čitanje pripada samookrepljivanju: otuda onome što me rasterećuje od sebe, što mi dopušta šetanje kroz tuđe nauke i duše — što više ništa ne uzimam ozbiljno. Čitanje me okrepljuje upravo od moje ozbiljnosti. U trenucima najintenzivnijeg rada nijedna knjiga se ne vidi kraj mene: čuvao bih se da bilo kome dopustim da blizu mene govori ili čak misli. A to bi baš značilo čitati... Da li ste pravo zapazili da u onoj dubokoj napetosti, na koju trudnoća osuđuje duh i, u osnovi, celi organizam, slučaj, svaka vrsta draži koja dolazi spolja deluje odveć žestoko, »udara« odveć duboko? Koliko je god mogućno mora se izbegavati slučaj, spoljašnji nadražaj; neka vrsta samoograđivanja spada u prve instinktivne razboritosti po kojima postupa duhovna trudnoća. Da li ću dozvoliti da se neka tuđa misao krišom uspinje uz ogradu? — A to bi baš značilo čitati... Posle trenutaka rada i plodnosti sledi vreme okrepe: k meni vi prijatne, vi vrcave, vi poplašene knjige! — Da li će to biti nemačke knjige? ... Moram se obazreti pola godine unazad da bih se zatekao s knjigom u ruci. Koja je pa to bila? — Izvrsna studija Viktora Brošara, les Sceptiques Grecs, u kojoj su dobro iskorišćene i moje Laertijane. Skeptici, jedini tip vredan poštovanja među tako dvoznačnog do petoznačnog naroda filozofa! ... Inače gotovo uvek pribegavam istim knjigama, poglavito malom broju, koje su za mene dokazane knjige. Možda nije u mojoj naravi da čitam mnogo i o mnogome: čitaonica me razboljeva. Takođe nije u mojoj naravi da volim mnogo i mnogo stvari. Pazite, čak neprijateljstvo prema novim knjigama odlikuje pre već moj instinkt nego, »trpeljivost«, »largeur du coeur« i ostale oblike »ljubavi prema bližnjem« ... U stvari, to je maleni broj starijih Francuza, kojima se uvek iznova vraćam: verujem samo u francusko obrazovanje i sve što se inače u Evropi naziva »obrazovanje« smatram za nesporazum, a da i ne govorim o nemačkom obrazovanju ... Ono nekoliko slučajeva višeg obrazovanja, koje sam otkrio u Nemačkoj, bilo je do jednog francuskog porekla, pre svega gospođa Kozima Vagner, bez daljnjeg prvi glas u pitanjima ukusa između onih koje sam slušao. — Paskala ne čitam nego volim, kao najpoučniju žrtvu hrišćanstva, morenu sporo, najpre telesno, onda psiholoski, u čemu počiva cela logika tog najstravnijeg oblika neljudske svireposti. Od Montenjeve odvažnosti imam nešto u duhu, možda — ko zna? — i u telu. Ne bez gneva, moj ukus za umetnike uzima u zaštitu imena Molijera, Korneja i Rasina od pustoga genija kakav je Šekspir. Sve nabrojano, najzad, ne isključuje da mi i poslednji Francuzi ne bi bili očaravajuće društvo. Nikako ne vidim u kojem bi se stoleću u povesti mogli sakupiti tako znatiželjni i istovremeno tako delikatni psiholozi kakvi su u današnjem Parizu: spominjem ovlaš — jer njihov broj nije baš mali — gospodu Pola Buržea, Pjera Lotija, Gipa, Melaka, Anatola Fransa, Žila Lemetra ili, da istaknem jednoga od jake rase, pravog Latinjanina, kome sam naročito privržen, Gija de Mopasana. Među nama rečeno, tom naraštaju sam čak skloniji nego njihovim velikim učiteljima koje je sve zajedno iskvarila nemačka filozofija (gospodin Ten, na primer, Hegelom, kome zahvaljuje nerazumevanje velikih ljudi i doba). Dokle god Nemačka dopre, ona kvari kulturu. Tek je rat »iskupio« duh u Francuskoj ... Stendal, jedan od najdivnijih slučajeva u mom životu — jer sve što u njemu sačinjava epohu doterao mi je slučaj, nikada preporuka — sasvim je neprocenjiv sa svojim anticipirajućim okom psihologa, sa svojim zahvatom u činjenice, koji podseća na ono najviše činjeničko (ex ungue Napoleonem — ); konačno, ne najmanje kao časni ateist, jedna u Francuskoj mršava i jedva pronalaziva species — čast Prosperu Merimeu... Možda čak zavidim Stendalu? Preduhitrio me je s najboljom ateističkom dosetkom, koju sam upravo ja mogao da napravim: »Jedino izvinjenje koje nam Bog može ponuditi jeste da on ne postoji«... Negde sam rekao sam: šta je dosad bio najveći prigovor ljudskom bivstvovanju? Bog ...

Najviši pojam o liričaru dugujem Hajnrihu Hajneu. Uzalud u svim državama kroz milenijume tragam za jednako slatkom i strasnom muzikom. Posedovao je onu božansku zloću bez koje ne bih mogao da zamislim išta savršeno — vrednost ljudi, rasa, procenjujem prema tome koliko nužno znaju da Boga razumeju nerazlučenog od satira. — A kako rukuje nemačkim! Kazaće se jednom da smo Hajne i ja kudikamo bili prvi umetnici nemačkog jezika — u neizmerivoj udaljenosti od svega što su sami Nemci s njim postigli. — Mora da sam duboko srođen s Bajronovim Manfredom: sve sam njegove bezdane pronašao u sebi — s trinaest godina bio sam zreo za to delo. Nijednu reč, samo pogled imam za one koji se usude da u prisustvu Manfreda izgovore reč Faust. Nemci su nesposobni za bilo koji pojam o veličini: dokaz Šuman. Iz gneva prema tom slatkastom Saksoncu naročito sam komponovao jednu kontrauvertiru za Manfreda, o kojoj je Hans fon Bilov rekao da tako nešto nije nikada video na notnom papiru, da je to silovanje Euterpe. — Kada tragam za svojom najizvedenijom formulom za Šekspira, onda uvek nalazim samo onu da je on koncipovan tip Cezara. Takvo se nešto ne odgoneta — to jeste ili nije. Veliki pesnik crpe samo iz svoje realnosti — do stepena posle kojeg nije više kadar da izdrži svoje delo... Kada sam bacio pogled na svoga Zaratustru, pola časa hodam sobom uzduž i popreko, nesposoban da zagospodarim nepodnošljivim grčem jecanja. — Ne znam ni za jednu više srceparajuću lektiru od Šekspira: šta mora da je odbolovao čovek pa da nema druge već da postane takav lakrdijaš! — Razumete li Hamleta? Ne sumnja, izvesnost je ono što tera u ludilo ... Ali, da bi se tako osećalo, mora se biti dubok, ponor, filozof ... Svi se plašimo istine... I da priznam: instinktivno sam siguran i uveren u to da je lord Bekon začetnik, samomučitelj životinja, te najstrahovitije neobične vrste književnosti: šta se mene tiče blebetanje, dostojno sažaljenja, američkih smetenjaka i plitkoglavaca? No, snaga za najmoćniju realnost vizije ne samo da se trpi s najmoćnijom snagom za čin, za strohotno čina, za zločin — ona je čak pretpostavlja... Dugo ne znamo dovoljno o lordu Bekonu, prvom realisti u svakom velikom smislu reči, da bismo znali šta je sve učinio, šta je hteo, šta je sa sobom proživeo... I k vragu, moja gospodo kritičari! Pretpostavimo da sam svoga Zaratustru krstio nekim tuđim imenom, na primer onim Riharda Vagnera, dvomilenijumsko oštroumlje ne bi uspelo da pogodi da je autor Ljudskog, suviše ljudskog vizionar Zaratustre ... 

Ovde gde govorim o okrepama svoga života potrebna mi je i jedna reč da bih izrazio svoju zahvalnost za ono što me je u njemu okrepilo kudikamo najdublje i najsrdačnije. Bez ikakve sumnje, to je bilo intimno druženje s Rihardom Vagnerom. Ostale svoje ljudske: veze puštam lako da otplove; ni po koju se cenu, pak, ne bih odrekao dana provedenih u Tripšenu, dana poverenja, vedrine, sublimnih zgoda — dubokih trenutaka... Ne znam šta su drugi doživeli s Vagnerom: preko našega neba nikada nije prominuo oblak. — I s tim se još jednom vraćam na Francusku — nemam nikakvih razloga protiv, samo prezir na usnarna za vagnerovce et hoc genus omne napretek, koji veruju da veličaju Vagnera time što ga smatraju nalik sebi... Takvom kakav sam, u svojim najdubljim instinktima tuđ svemu što je nemačko, tako da već blizina nekog Nemca remeti moje varenje, prvi dodir s Vagnerom bio je i prvi predah u mom životu: osetio sam ga, poštovao kao inostranstvo, kao suprotnost, kao telesni protest protiv svih »nemačkih vrlina«. — Mi koji smo bili deca u barskom vazduhu pedesetih godina, mi smo neminovno pesimisti što se tiče pojma »nemačko«; mi čak ne možemo ništa drugo da budemo nego revolucionari — nećemo podržati stanje stvari pri kojem je pritvorica odozgo. Savršeno mi je svejedno da li on danas igra u drugim bojama, da li se odenuo u skerlet i navukao husarsku uniformu ... Svakako! Vagner je bio revolucionar — bežao je od Nemaca ... Kao umetnik, čovek nema drugog zavičaja u Evropi sem Pariza: délicatesse u svih pet umetničkih čula, koje pretpostavlja Vagnerova umetnost, prsti za nuances, psihološka bolešljivost, sve se to nalazi samo u Parizu. Nigde drugde nema strasti u pitanjima oblika, te ozbiljnosti u mise en scene — to je pariska zbilja par excellence. U Nemačkoj nemaju ni pojam čak o ogromnoj ambiciji koja živi u duši nekog pariskog umetnika. Nemac je dobrodušan — Vagner apsolutno nije bio dobrodušan ... Ali, govorio sam već dovoljno (u S one strane dobra i zla) o tome gde spada Vagner, koji su njegovi najbliži srodnici: to je francuska pozna romantika, ona visokoletna i tako ponesena vrsta umetnika, kao što je Delakroa, kao Berlioz, čiji je fond bolest, neizlečivost u biću, čisti fanatici izraza, virtuozi skroz-naskroz ... Ko je uopšte bio prvi inteligentni Vagnerov privrženik? Šarl Bodler, isti onaj koji je najpre razumeo Delakroa, onaj tipični décadent u kojem se prepoznao celi rod umetnikâ — i on je bio možda poslednji... Šta nisam nikada oprostio Vagneru? To da je popuštao Nemcima — da je postao državnonemački... Dokle god Nemačka dopre, ona kvari kulturu. — 

Promotrivši sve, svoju mladost ne bih izdržao bez Vagnerove muzike. Jer sam bio osuđen na Nemce. Ako želite da se rasteretite nepodnošljivog pritiska, neophodan vam je hašiš. Svakako, Vagner mi je bio neophodan. Za sve Nemce Vagner je protivotrov par excellence — otrov, ne osporavam to ... Od trenutka kada je bio izveden klavirski komad o Tristanu — moj kompliment, gospodine Fon Bilov! — bio sam vagnerovac. Na starija Vagnerova dela gledao sam ispod sebe — još suviše prosta, suviše »nemačka« ... I danas još tragam za delom takve opasne fascinantnosti, od takve jezive i slatke beskonačnosti, kakvo je Tristan — tragam po svim umetnostima zaludno. Pri prvom tonu Tristana sve čudnovatosti Leonarda da Vinčija gube svoju čar. Ovo je delo bez ostatka Vagnerovo non plus ultra; od njega se okrepio s Majstorima pevačima i Prstenom. Biti zdraviji — to je vratiti se prirodi kakva je Vagnerova . . . Smatram. prvorazrednom srećom da sam živeo u pravo vreme i upravo među Nemcima da bih sazreo za to delo: dotle u meni seže znatiželja psihologa. Siromašan je svet za onoga ko nikada nije bio dovoljno bolestan za to »pakleno sladostrašće«: dopušteno je, maltene se nudi ovde upotreba te mističarske formule. — Mislim da bolje nego iko poznajem ono neizmerno za šta je Vagner sposoban, onih pedeset svetova tuđih zanosa za koje niko, sem njega, nije imao krila; i takav kakav sam, dovoljno jak da u svoju korist još preusmerim i ono najupitnije i ono najopasnije i time ojačam, Vagnera nazivam dobročiniteljem svoga života. To po čemu smo srodni, da smo bolovali dublje, i jedan uz drugoga, nego što su kadri bili da boluju ljudi ovoga stoleća, združuje večno iznova naša imena; i kao što je, sigurno, Vagner među Nemcima samo nesporazum, tako sam to sigurno i ja i to ću uvek biti. — Dva stoleća psihološke i umetničke discipline najpre, gospodo moja Germani!... Ali, to se ne da nadoknaditi. — 

— Kazujem još jednu reč za najodabranije uši: šta zapravo hoću od muzike. Da je vedra i duboka poput oktobarskog popodneva. Da je svoja, opuštena, nežna, slatka ženica sastavljena od podlosti i ljupkosti ... Nikada se neću složiti da Nemac može znati šta je muzika. One koje nazivamo nemački muzičari, na čelu s najvećima, stranci su, Sloveni, Hrvati, Italijani, Holanđani — ili Jevreji: u ostalim slučajevima, Nemci od snažne rase, izumrli Nemci, poput Hajnriha Šica, Baha i Hendla. Ja lično sam još uvek dovoljno Poljak da zbog Šopena žrtvujem ostatak muzike; iz tri razloga izuzimam Vagnerovu Zigfridovu idilu i možda nešto od Lista koji prednjači svim muzičarima otmenim orkestarskim akcentima;najzad, i sve ono što je raslo s one strane Alpa — na ovu stranu... Ne bih znao da budem bez Rosinija, još manje bez mojeg juga u muzici, bez muzike moga Venecijanca maestra Pjetra Gastija. I kada kažem s one strane Alpa, kažem zapravo samo Venecija. Ako tražim neku drugu reč za muziku, tada uvek nalazim samo reč Venecija. Ne znam da pravim razliku između suza i muzike — ne znam da zamislim sreću, jug, bez jeze od strašljivosti. 

Na mostu stajah 
nedavno u zagasitoj noći. 
Izdaleka dopiraše pesma;
zlatne kapi navirahu 
niz treperavu površ. 
Gondole, svetla, muzika — 
opojno oticaše u suton...
Igra struna, moja duša
pevala je sebi, nevidljivo taknuta,
gondolijersku pesmu krišom,
drhteći uz to pred šarolikim blaženstvom.
— Čuo ju li je ko?

U svemu tom — u izboru hrane, mesta i klime, okrepe — vodi nas instinkt samoodržanja, koji se najnedvosmislenije iskazuje kao instinkt samoodbrane. Ne videti mnogo, ne čuti, ne dopustiti da ti se priđe — prva je razložnost, prvi dokaz za to da se ne vladamo po slučaju nego po jednoj nužnosti. Ukus je tekuća reč za taj instinkt samoodbrane. Njegov imperativ nalaže kazivati ne samo Ne tamo gde bi Da bilo neka »nesebičnost«, nego i kazivati što je manje mogućno Ne. Odeliti se, razdvojiti se od onoga gde bi uvek i uvek iznova bilo potrebno Ne. Umno objašnjenje za to je da defanzivni izdaci, koliko god neznatni, postajući pravilo, navika, uslovljavaju vanredno i potpuno suvišno osiromašavanje. Naši veliki izdaci najčešće su oni mali. Odbijanje, ne-dopuštanje-prilaska jeste izdatak, ne zavaravajmo se o tome, snaga straćena u negativne svrhe. Naprosto u stalnoj nuždi odbrane, može se toliko oslabiti da se više ne može braniti. — Uzmimo da izišavši iz svoje kuće, umesto tihog i aristokratskog Torina, nađem nemačku varošicu: moj bi instinkt morao da se napne da bi odbio sve ono što nadire na njega iz tog spljiskanog i kukavnog sveta. Ili nađem nemački velegrad, taj građenjem otelovljeni porok, u kojem ništa ne raste, u koji je dotegljen svaki predmet, dobar i loš. Ne bih li usled toga postao jež? — Ali, raskoš je imati bodlje, štaviše dvostruki luksuz, kad stoji do slobodne volje imati ne bodlje nego raširene ruke ... 
          Druga razložnost u samoodbrani sastoji se u tome da se što je mogućno ređe reaguje i izbegavaju položaji i odnosi u kojima bismo bili osuđeni da izlažemo svoju »slobodu«, kao i svoju inicijativu, i postane puki reagens. Kao sliku za to uzimam saobraćanje s knjigama. Naučnik, koji u osnovi još samo »prevrće« knjige — filolog ih »prevrne« u dnevnom proseku otprilike 200 — izgubi, konačno, čak i potpuno sposobnost da sam misli. Ne prevrće li, tada ne misli. Kada misli, on odgovara na neki nadražaj (— neku pročitanu misao) — najzad, on još jedino reaguje. Celu svoju snagu naučnik troši na kazivanje Da i Ne, na kritiku već rnišljenog — sam on više ne misli... Kod njega je instinkt samoodbrane omekšan; u drukčijem slučaju on bi se branio od knjiga. Naučnik — décadent. — Svojim očima sam video: darovite, bujno i široko utemeljene prirode »upropašćene čitanjem« već u tridesetim godinama, samo još šibice koje se moraju ukresati da bi proizvele iskre — »misli«. — Ujutru rano, u osvit dana, potpuno sveži, u zori svoje snage, čitati knjigu — pa ja to zovem poročnim! — — 

Na ovom se mestu ne da više obići davanje pravog odgovora na pitanje kako postajemo ono što jesmo. I time se dotičem remek-dela u umešnosti samoodržanja — sebičnosti... Usvojeno li je, naime, da zadatak, odredenost, sudbina zadatka, znatno premaša prosečnu meru, onda ne bi bilo veće opasnosti nego se sam sučeliti sa tim zadatkom. Da se postane ono što se jeste pretpostavlja da se ni izdaleka ne nasluti šta se jeste. Sa ovoga stanovišta čak i pogrešni gestovi (Fehlgriffe) u životu imaju svoj sopstveni smisao i vrednost, kao i povremene stranputice i skretanja, odgađanja, »uviđavnosti«, ozbiljnost straćena na zadatke koji leže s one strane Zadatka. U tome se izražava velika razložnost, čak najviša razložnost: tamo gde bi nosce te ipsum bio recept za propast, samozaborav, samonerazumevanje, samoumanjivanje, samostiskanje, samomediokritetizovanje, pretvara se u sam um. Moralno izraženo: ljubav prema bližnjem, život za druge i slično može biti zaštitna mera za održavanje najokorelije sebičnosti. To je izuzetni slučaj kada, uprkos sopstvenom pravilu i ubeđenju, držim stranu »nesebičnim« nagonima: ovde oni rade u službi sebičnosti samoodgajanja. — Cela se površina svesti — svest jeste površina — mora očuvati čistom od ma kakvog velikog imperativa. Oprez čak i pred svakom velikom reči, svakirn velikim stavom! Sve same opasnosti da instinkt prerano »sebe razume« — —. Međutim, sve više raste u dubinu organizujuća »ideja« pozvana da vlada — ona počinje da zapoveda, vraća polako sa stranputica i skretanja, priprema pojedinačne kvalitete i sposobnosti, koji će se jednom neizostavno dokazati kao sredstvo za celinu — ona redom podučava sve moći koje joj služe, pre nego što išta dozvoli da se razglasi o dominantnom zadatku, »cilju«, »svrsi«, »smislu«. — S te strane posmatrano, moj je život jednostavno čudesan. Za zadatak prevrednovanja vrednosti bile su potrebne možda brojnije moći nego što su počivale zajedno u nekom pojedincu, pre svega i ono što je suprotno moćima a da se pri tome nije smelo u njih dirati i razarati ih. Preduslov, dugi skroviti rad i umetničko udruženje moga instinkta sastojao se u hijerarhizovanju tih moći, distanciranju, umetnosti odeljivanja bez neprijateljske zavade, nemešanju ičega, »nemirenju« ičega, u neizmernom mnoštvu koje je, uprkos tome, protivnost haosu. Viša zaštitna mera tog instinkta pokazala se u tolikoj meri jaka da ni u jednom slučaju čak nisam ni naslutio šta raste u meni — pa su sve moje sposobnosti, nenadno zrele, jednoga dana izbile u svom krajnjem savršenstvu. Ne pamtim da sam se ikada napinjao — nema dokaza ni za kakvu crtu rvanja u mome životu; ja sam suprotnost herojskoj prirodi. »Hteti« nešto, »stremiti« nečemu, imati pred očima neku »svrhu«, »želju« — sve to ne poznajem iz iskustva. Pa i u ovom trenutku na svoju budućnost — daleku budućnost — gledam kao na glatko more: nijedna ga žudnja ne mreška. Ni najmanje ne želim da nešto bude drukčije nego što jeste; ni ja sam neću da budem drukčiji... Ali, tako sam živeo uvek. Nisam imao nikakvu želju. Od onih sam koji posle svoje četrdeset i četvrte godine mogu reći da se nikada nisu upinjali oko časti, oko žena, oko novca! — Niti da mi je to nedostajalo... Tako sam, na primer, jednoga dana postao univerzitetski profesor — a nikada ni pomislio nisam na takvo nešto, jer sam imao jedva 24 godine. Tako sam, dve godine ranije, jednoga dana postao filolog: na taj način što je moj prvi filološki rad, moj početak u svakom smislu, moj učitelj Ričl tražio da štampa u svom »Rajnskom muzeju« (Ričl je — velim to s poštovanjem — jedini genijalni naučnik s kojim sam se do danas sreo. Posedovao je onu prijaznu pokvarenost koja odlikuje nas Tirinžane i s kojom čak i jedan Nemac postaje simpatičan — da bismo dospeli do istine skloni smo i krijumčarskim putevima. Nikako ne bih želeo da ovim rečima potcenim svog bližeg zemljaka, pametnog Leopolda fon Rankea ...). 

10 

— Na ovom mestu neophodno je dobro porazmisliti. Pitaćete me zašto sam zapravo ispričao sve ove male i po uobičajenom sudu nevažne stvari: time samo štetim sebi, utoliko više ako sam predodređen da zastupam velike zadatke. Odgovor: te su male stvari — ishrana, mesto, klima, okrepa, cela kazuistika sebičnosti — mimo svih pojmova važnije nego sve što se dosad smatralo važno. Upravo se tu mora početi s preusmeravanjem učenja. Ono što je dosad čovečanstvo ozbiljno vagalo nisu čak ni realnosti, samo uobraženja, strožije rečeno, laži proizišle iz rđavih instinkata bolesnih, u najdubljem smislu štetnih priroda — svi ti pojmovi »Bog«, »duša«, »vrlina«, »greh«, »onostranost«, »istina«, »večni život« ... No, u njima se tražila veličina ljudske prirode, njena »božanstvenost« ... Time su iskrivotvorena do temelja i dna sva pitanja politike, društvenog poretka, vaspitanja, pa su najštetniji ljudi smatrani velikim — i naučavano je preziranje »malih« stvari, hoću reći osnovnih stvari samog života ... Naša sadašnja kultura je u najvećem stepenu dvosmislena ... Nemački car paktira s papom, kao da papa nije predstavnik smrtnog neprijateljstva prema životu! ... Ni tri se godine neće održati ono što je danas izgrađeno. — Ako se merim prema tome šta mogu, da i ne govorim o tome šta za mnom nailazi, obaranje, neuporedivo građenje, tada ja imam više nego neki drugi smrtnik pravo na reč veličina. Uporedim li se sada s ljudima koji su dosad poštovani kao prvi ljudi, onda je razlika opipljiva. Te navodno »prve« čak ni ne računam uopšte u ljude — za mene su oni izmet čovečanstva, izrodi bolesti i osvetoljubivih instinkata: oni su sve sami kobni, u osnovi neizlečivi neljudi koji se svete životu ... Njima hoću da budem suprotan: moja prednost je da raspolažem vrhunskom istančanošću za sve znakove zdravih instinkata. Lišen sam ma kakve bolesne crte; nisam oboleo čak ni u razdobljima teške bolesti; zaludno je u mome biću tražiti neku crtu fanatizma. Ni u jednom trenutku moga života neće se moći otkriti ikakvo uobraženo i patetično držanje. Pathos stava ne spada u veličinu; lažan je onaj kome su stavovi (Attituden) uopšte potrebni... Oprez sa svim živopisnim ljudima! — Život mi je bivao lak, najlakši, kada je od mene zahtevao najteže. Ko me je video tokom sedamdeset dana ove jeseni, kada sam, bez prekida, pravio sve same prvorazredne stvari, koje niko posle mene neće napraviti — ili, pre mene, nije napravio — kada sam radio s jednom odgovornošću za sve potonje milenijume, nije na meni mogao da zapazi nijednu crtu naprezanja već, tim više preobilnu svežinu i vedrinu. Nikada nisam jeo, kao tada, s prijatnijim osećanjima, nikada spavao bolje. — Ne znam ni za jedan drugi način saobraćanja s velikim zadacima sem igru: ona je, kao pokazatelj veličine, suštinska pretpostavka. Najneznatnija prinuda, mrki izraz lica, nekakav tvrđi ton u grlu, sve su to zamerke čoveku, utoliko više njegovom delu!... Ne sme se biti nervozan ... Zamerka je i patiti zbog usamljenosti — ja sam uvek patio samo zbog »mnoštvenosti« ... U apsurdno rano doba, sa sedam godina, znao sam već da me nikada ne bi mogla doseći neka ljudska reč: da li sam zbog toga izgledao smrknut? — I danas sam još podjednako ljubazan prema svakome, čak sam i prema najnižima pun hvale: u svemu tome nema ni miligram oholosti, skrivenog prezira. Koga prezirem, taj pogađa da ga prezirem: samim svojim bivstvovanjem razjarujem svakog u čijem je telu rđava krv... Moja formula za veličinu u čoveku jeste amor fati: ne hteti imati išta drugo, ni napred, ni nazad, ni u celoj večnosti. Ne samo podnositi ono nužno, još manje tajiti ga — sav idealizam je lažljivost pred nužnim — nego ga voleti...
 
 

-početak-