NESAVREMENA
 
 

1

Četiri Nesavremena* posve su bojovna. Ona dokazuju da ja nisam bio neki »Hans sanjalica«, da mi čini zadovoljstvo da isučem mač — kao i to, možda, da mi je ručni zglob opasno pokretljiv. Prvi napad (1873) ticao se nemačkog obrazovanja, na koje sam već tada gledao s bespoštednim prezirom. Bez smisla, bez supstance, bez cilja: puko »javno mnjenje«. Nema opakijeg nerazumevanja nego verovati da veliki uspeh nemačkog oružja dokazuje išta u prilog tog obrazovanja — ili čak njegove (obrazovanja, prim. prev.) pobede nad Francuskom... Drugo Nesavremeno (1874) obelodanjuje ono opasno, ono što nagriza i truje život u našem načinu poslovanja s naukom —: život oboleva na tom odljuđenom zupčanom točkovlju i mehanizmu, na »obezličenosti« radnika, na lažnoj ekonomiji »podele rada«. Gubi se svrha, kultura — sredstvo, moderno poslovanje s naukom, barbarizuje ... U toj raspravi je »istorijski smisao«, kojim se ovo stoleće ponosi, prvi put prepoznat kao bolest, kao tipični znak raspada. — U trećem i četvrtom Nesavremenom istaknute su usuprot, kao putokazi prema jednom višem pojmu kulture, prema ponovnom uspostavljanju pojma »kultura«, dve slike najoporije sebičnosti, samoodgajanja, nesavremenih tipova par excellence, puni suverenog prezira prema svemu što se oko njih nazivalo »carstvo«, »obrazovanje«, »hrišćanstvo«, »Bizmark«, »uspeh« — Šopenhauer i Vagner ili, jednom reči, Niče ...

* Die Unzeitgemässe Betrachtungen, Nesavremena razmatranja!

2

Od ta četiri atentata, prvi je postigao izvanredan uspeh. Buka koju je izazvao bila je u svakom pogledu veličanstvena. Jednu pobedonosnu naciju takao sam u ranjivo mesto — da njena pobeda nije događanje kulture nego možda, možda nešto sasvim drugo... Odgovor je potekao odasvud, i to ne samo od starih prijatelja Davida Štrausa, kojeg sam ismejao kao tip nemačkog obrazovnog filistra i satisfait, ukratko kao autora njegovog pivničkog jevanđelja o »starim i novim verama« (— i reč obrazovni filistar ostala je u jeziku zahvaljujući mom spisu). Ti stari prijatelji koje sam kao Virtemberžane i Švabe dubokim rezom povredio, kada sam učinio smešnim njihovu čudesnu životinju, njihovog Štrausa, odgovorili su tako čestito i grubo kako sam samo mogao poželeti; pruska uzvraćanja bila su dovitljivija — imala su u sebi više »berlinske plaveti«. Najneuljudnije se poneo jedan lajpciški list, ozloglašeni »Grenzboten« (Pogranični vesnici); imao sam muke da zadržim razjarene Bazelane. Za mene su se bezuslovno odlučila samo nekolicina stare gospode, iz mešovitih i delimično neutvrdivih razloga. Među njima Evald iz Getingena, koji je nagovestio da je moj atentat ispao smrtonosan za Štrausa. Isto tako i stari hegelovac Bruno Bauer, u kome sam od tada imao jednog od svojih najpažljivijih čitalaca. U svojim poslednjim godinama voleo je da upućuje na mene, dajući mig, na primer, gospodinu Fon Trajčkeu, pruskom istoriografu, kod koga bi ovaj mogao da se obavesti o svom zagubljenom pojmu »kulture«. O spisu i njegovom autoru najozbiljnije i najopširnije je govorio jedan od starih učenika filozofa Fon Badera, profesor Hofman iz Vircburga. Na osnovu spi-sa, on je što se tiče mene predvideo neku veliku predodređenost — da ću izazvati svojevrsnu krizu i najvišu odluku u problemu ateizma, odgonetajući me kao njegov najinstinktivniji i najbezobzirniji tip. Ateizam je bilo ono što me je dovelo do Sopen-hauera. — Kudikamo se najbolje čulo, najgorče ose-tilo, izvanredno snažno i smelo zagovaranje od stra-ne inače tako blagog Karla Hilebranda, tog posled-njeg humanog Nemca koji je znao da se služi pe-rom. Njegov su ogled čitali u ^Augsburger Zei-tung-«u (Augsburške novine); danas se može, u ne-što opreznijem obliku, čitati u njegovim sabranim spisima. U tom ogledu je spis bio prikazan kao do-gađaj, prekretnica, prvo samoosvešći.vanje, ponajbolji znak, kao odistinski povratak nemačke ozbiljnosti i nemačke strasti u duhovnim stvarima. Hilebrand je bio pun velike hvale za oblik spisa, za njegov zreli ukus, za njegov savršeni takt u razlikovanju ličnosti i stvari: hvalio ga je kao najbolji polemički spis koji je napisan na nemačkom — upravo u toj za Nemce toliko opasnoj, tako nepreporučljivoj umetnosti polemike, Prihvatajući bezuslovno, čak me u tome izoštravajući, ono što sam se usudio da kažem o odrpavanju jezika u Nemačkoj (— danas se s njim poigravaju puristi i ne mogu više da sa-stave nijednu rečenicu —), s jednakim prezirom prema »-prvim piscima« ove nacije, završio je time što je izrazio svoje čuđenje pred mojom srčanošću onom «-najvišom srčanošću koja upravo miljenike nekog naroda dovodi na optuženičku klupu«... Daljnji uticaj ovoga spisa u mom životu upravo je neprocenjiv. Niko dosad nije sa mnom zametao kav-gu. Cute, sa mnom postupaju u Nemačkoj s mrkim oprezom: niz godina upražnjavao s'am svoju bezu-slovnu slobodu govora, za koju danas niko, ponaj-manje u »carstvu«, nema ni dovoljno slobodnu ruku. Moj je raj »u senci moga mača« .. . U osnovi, prak-tikovao sam jednu Stendalovu maksimu: on je pre-poručivao da u društvo valja ući pomoću dvoboja. I kakvog sam ja sebi izabrao protivnika! Prvog nemačkog slobodoumnika!... U stvari, time je prvi put došla do izraza sasvim nova vrsta slobodoumlja: do danas ništa mi više nije strano i nesrodno od celog evropskog i američkog soja »libres penseurs«. S njima sam, kao nepopravljivim plitkoumnicima i lakrdijašima »modernih ideja«, štaviše u rascepu dubljem nego bilo s kojim od njihovih protivnika. I oni hoće, na svoj način, da prema svojoj slici »poboljšavaju« čovečanstvo, i oni bi vodili nepomirljivi rat protiv onoga što sam ja, što hoću, s pretpostavkom da su kadri da to razumeju — svi skupa oni još veruju u »ideal« . .. Ja sam prvi nemoralist. —

3

Ne bih želeo da tvrdim da su Nesavremena, obeležena imenima Šopenhauera i Vagnera, mogla naročito da posluže — izuzevši, kao što je pravo, pojedina mesta — za razumevanje ili čak samo za psihološko propitivanje oba slučaja. Tako je već tu, na primer, s dubokom instinktnom sigurnošću, označeno ono elementarno u Vagnerovoj prirodi kao glumački dar koji iz svojih sredstava i nauma izvlači jedino njihove zaključke. U osnovi, s tim spisima hteo sam da izvedem nešto sasvim drugo nego psihologiju — problem vaspitavanja bez premca, novi pojam samoodgajanja, samoodbrane do okrutnosti, put prema veličini i svetskoistorijskim zadacima, žudeo je za svojim prvim izražavanjem. Računajući na veliko, ulučio sam dva glasovita i nipošto još ustanovljena tipa, kao što se uluči prilika da se nešto izgovori, da se u ruke dobije nekoliko formula više, znakova, jezičkih sredstava. To je, najzad, nagovešteno, s potpuno onespokojavajuće neobičnom pronicljivošću, na str. 350 trećeg Nesavremenog. Nalik tome Platon se služi Sokratom kao semiotikom za Platona. — Sada, kada se sa izvesne udaljenosti osvrnem na ona stanja, čije su svedočanstvo ovi spisi, ne bih mogao da odreknem da ona, u osnovi, govore jedino o meni. Spis Vagner u Bajrojtu je vizija moje budućnosti; u Šopenhaueru kao vaspitaču je, naprotiv, upisana moja najunutrašnjija povest, moje postojanje. Pre svega, moj zavet!... Ono šta sam danas, tamo gde sam danas — na visini gde više ne govorim rečima nego munjama — o, kako sam još tada bio daleko od toga! — Ali, video sam zemlju — ni za trenutak se nisam varao o putu, moru, opasnosti — i uspehu! Obrečeni veliki mir, to srećno pogledanje u budućnost koja ne treba da ostane samo obećanje! — Svaka je reč tu proživljena, duboko, iznutra; ne nedostaje ni najbolnijeg, zapravo su reči u tome one koje su raskrvavljene. No, vetar velike slobode huji preko svega; čak ni rana ne deluje kao prekor. — Kako razumem filozofa, kao strašnu eksplozivnu materiju pred kojom je sve u opasnosti, kako svoj pojam »filozofa« na milje daleko odvajam od pojma koji čak i jednog Kanta uključuje u sebe, da i ne govorim o akademskim »prežvakačima« i ostalim profesorima filozofije: o svemu tome neprocenjivo poučava taj spis, dodavši čak da u njemu, u osnovi, ne dolazi do reči »Šopenhauer kao vaspitač«, nego njegova suprotnost, »Niče kao vaspitač«. — Obzirom da je tada moj zanat bio zanat jednog naučnika, a možda i da sam svoj zanat razumevao, nije bez značaja izvestan opori udeo u psihologiji naučnika, koji se iznenada pokazao u tome spisu: on se izražava u osećanju za distanciju, dubokoj sigurnosti u tome šta kod mene mbže da bude zadatak, šta puko sredstvo, međučin i sporedna radnja. Moja je pamet u tome da sam bio mnogo i na mnogo mesta da bih mogao da postanem jedno — da bih mogao da dospem do jednog. I naučnik sam morao da budem neko vreme. —
 
 

    -početak-