LJUDSKO, SUVIŠE LJUDSKO
S dva nastavka Ljudsko, suviše ljudsko je spomenik jednoj knjizi. Zove se knjiga za slobodne duhove: gotovo svaki stav u njoj izražava jednu pobedu — njome sam se oslobodio od nepripadajućeg mojoj prirodi. Nepripadajući mi je idealizam: naslov kazuje da tamo »gde vi vidite idealne stvari, ja vidim — ljudsko, ah, samo suviše ljudsko!«... Bolje poznajem čoveka... Ni u kojem drugom smislu neću da ovde bude razumljena reč »slobodan duh«: oslobođeni duh koji je iznova samog sebe zaposeo. Ton, glasovna boja potpuno je izmenjena: ustanoviće se da je knjiga pametna, hladna, zavisno od okolnosti okrutna i podrugljiva. Izgleda da se na površini postojano održava izvesna duhovnost otmenoga ukusa nasuprot strasnijeg strujanja na dnu. U tom pogledu ima smisla da je upravo stogodišnjica Volterove smrti ono čime se u neku ruku izvinjava izdavanje knjige već 1878. godine. Jer, Volter je, nasuprot svemu što se posle njega pisalo, pre svega grandseigneur duha, baš ono što sam i ja. — Volterovo ime na jednom mojem spisu — to je doista bio napredak — k meni... Pogleda li se tačnije, onda se otkriva nemilostivi duh koji poznaje sva pribežišta u kojima je ideal odomaćen — u kojima ima svoje donje podrume i tako reći svoju poslednju sigurnost. Baklja* u rukama, koja nipošto ne svetli »lelujavo«*, sa oštrom jasnošću obasjava u tom podzemlju ideala. To je rat, ali rat bez baruta i dima, bez bojnih položaja, bez pathosa i iščašenih udova. Zabludu za zabludom ostaviti položene na ledu, ideal se ne opovrgava — on smrzava... Ovde se, na primer, smrzava »genije«; ugao dalje smrzava se »svetac«: pod debelom ledenom korom smrzava se »junak«; na koncu, smrzava se »vera«, takozvano »uverenje«, te »samilost« se znatno hladi — gotovo svuda se smrzava »stvar po sebi« ... Počeci te knjige padaju u sedmice prvih bajrojtskih festivala; duboka otuđenost od svega što me je tamo okruživalo jedna je od njenih pretpostavki. Ko poima kakve su mi već tada vizije preprečavale put može da pogodi kako mi je bilo pri duši kada sam se jednoga dana probudio u Bajrojtu. Sasvim kao da sam sanjao... Ta gde sam bio? Ništa nisam prepoznavao, jedva sam prepoznao Vagnera. Uzalud sam listao po svojim uspomenama. Tripšen — daleko ostrvo blaženih: ni senke sličnosti. Neuporedivi dani polaganja temeljca, malo srodno društvo koje ga je svetkovalo i kome nije trebalo poželeti ni prst tek za nežne stvari: ni senka sličnosti. Šta se bilo dogodilo? — Vagnera su bili preveli na nemački! Vagnerovac je bio zagospodario nad Vagnerom! — Nemačka umetnost! Nemački majstor! Nemačko pivo?... Mi ostali, samo mi koji predobro znamo kakvim rafinovanim umetnicima, kojem kosmopolitizmu ukusa, govori jedino Vagnerova umetnost, bili smo izvan sebe kada smo Vagnera pronašli okićenog nemačkim »vrlinama«. — Mislim da poznajem vagnerovce, »proživeo« sam tri naraštaja, od blaženog Brendela, koji je brkao Vagnera s Hegelom do »idealista« iz »Bajrojtskih listina«, koji brkaju Vagnera s njim samim — slušao sam svakovrsne ispovesti »lepih duša« o Vagneru. Kraljevstvo za jednu visprenu reč! — Uistinu, društvo da ti se kosa digne! Nol, Pol, Kol**, s gracijom in infinitum! Među njima ne nedostaje nijedno nedonošče, čak ni antisemit. — Siromašni Vagner! Dokle je bio dospeo! — Da se ipak barem našao u brlogu! Ali, među Nemce!... Najzad, valjalo bi, za nauku potomstvu, ispuniti jednog pravog Bajrojćanina, još bolje staviti ga u špiritus jer mu nedostaje spiritusa, s potpisom: tako je izgledao »duh« na kome se zasnivalo »carstvo« ... Doista, veoma naglo sam, za nekoliko sedm.ica, otputovao usred toga, uprkos tome što je jedna šarmantna Parižanka pokušala da me uteši; izvinio sam se jedino Vagneru jednim fatalističkim telegramom. U Klingenbrun, mesto duboko skriveno u šumama Češkog gorja, odneo sam sa sobom svoju melanholiju i prezir prema Nemcima kao kakvu bolest — i pisao sam s vremena na vreme, pod zajedničkim naslovom »Raonik«, poneku rečenicu u svoju beležnicu, sve samu okorelu psihologiku, od koje se da možda još ponešto pronaći u Ljudskom, suviše Ijudskom. * Autorova igra s rečima: Fackel, baklja; fackelndes,
lelujavo.
Ono što se tada odlučilo u meni nije bio, primerice, neki raskid s Vagnerom — osetio sam opštu zalutalost svoga instinkta, pri čemu je pojedinačni pogrešni gest, zvao se on, pak, Vagner ili bazelska profesura, bio samo jedan njen znak. Obuzela me je neka nestrpljivost; uvideo sam da je bilo krajnje vreme da se vratim sebi i razaberem. Odjednom mi je na užasan način bilo jasno koliko je već vremena rasuto — kako nekorisno, kako samovoljno cela moja egzistencija kao filologa odskače u odnosu na moj zadatak. Zastideo sam se zbog te lažne smernosti... Deset godina je za mnom, kada je zapravo sasvim zastala ishrana moga duha, kada ništa primenjivo nisam naučio, kada sam besmisleno mnogo zaboravio u beznačarijama prašnjave učenosti. Gmizati sa akribijom i slabim očima kroz antičke metričare — dotle je sa mnom bilo došlo! — Sa sažaljenjem sam sebe gledao sasvim izmršavelog, sasvim izgladnelog: unutar moga znanja nedostajale su upravo realnosti, a da li su »idealnosti« vredele ikakvog đavola! — Obuzela me je upravo goruća žeđ: od tog trena ničim se nisam više, u stvari, bavio nego fiziologijom, medicinom i prirodnim naukama — pa i pravim istorijskim studijama, vratio sam se ponovo tek onda kada me je na to zapovednički prisilio zadatak. I tada sam prvi put odgonetnuo vezu između protivinstinktno izabrane delatnosti, takozvanog »poziva«, kojom su, na koncu konca, prizvane, i one potrebe za opijanjem osećanja napuštenosti i gladi nekom narkotičnom umetnošću — na primer, Vagnerovom umetnošću. Opreznijim osvrtanjem otkrio sam da od iste nevolje pati veliki broj mladih ljudi: jedna protivpriroda naprosto iznuđuje drugu. U Nemačkoj, u »carstvu«, govorimo li nedvosmisleno, premnogo ih je osuđeno da se odlučuju u pogrešan čas i tada da jenjavaju pod bremenom koji se ne da više odbaciti... Oni žude za Vagnerom kao za nekim opijatom — zaboravljaju se, rasterećuju za trenutak... Šta kažem! za pet do šest časova! — Tada je moj instinkt neumoljivo odlučio protiv popuštanja, podnošenja, samozamenjivanja. Svaka vrsta života, najnepogodniji uslovi, bolest, siromaštvo — sve mi je izgledalo privlačnije po vrednosti od one nedostojne »nesebičnosti« u koju sam najpre bio dospeo iz neznanja, mladosti, ostavši kasnije prikačen za nju iz lenjosti, iz takozvanog »osećanja dužnosti«. — Tu mi u pomoć dođe, na način kojem ne mogu dovoljno da se načudim, i baš u pravo vreme, ona loša baština od strane moga oca — u stvari, predodredenost za ranu smrt. Bolest me je polako izlučivala: uštedela mi je svaki lom, svaki nasilni i neprijatni korak. Nisam izgubio tada dobro raspoloženje, a još sam mnogo dobio. Bolest mi isto tako dade pravo na potpuni preokret u svim mojim navikama; dozvolila mi je, zapovedila zaboravljanje; obdarila me je primoranošću na mirno počivanje, dokolicu, čekanje i strpljivost... Ali, pa to znači misliti! ... Moje oči okončaše same sa svim crvarenjem po knjigama, jasnije rečeno filologijom: bio sam spasen od »knjige«, godinama više ništa nisam čitao — najveće dobročinstvo koje sam sebi ikada ukazao! — Ono najdonje sopstvo (Selbst), takoreći zasuto, takoreći ućutkano ispod postojanog moranja da se slušaju druga sopstva (— a to baš znači čitati!), budilo se polako, snebivljivo, oklevajući — ali je, konačno, opet progovorilo. Nikada nisam toliko bio srećan kao u najbolesnijirn i najbolnijim časima svoga života: bacite pogled samo na Zoru ili, primerice, na Putnika i njegovu senku da biste shvatili šta je bio taj »povratak sebi«: najviša vrsta same okrepe! .. Ostale su samo sledile iz nje. — Taj spomenik rigoroznom samoodgajanju, s kojim sam u svom slučaju pripremao naprasni kraj svemu unetom, »višoj lagariji«, »idealizmu«, »lepom osećanju« i drugim ženskostima, Ljudsko, suviše ljudsko bilo je u svim glavnim momentima napisano u Sorentu; svoj završetak, svoj konačni oblik dobilo je jedne bazelske zime, u nesravnjivo nepovoljnijim prilikama nego što su bile one u Sorentu. U osnovi, knjigu ima na savesti gospodin Peter Gast, koji je tada studirao na bazelskom univerzitetu i bio mi veoma privržen. Obvijene i bolne glave, ja sam diktirao, on je pisao, pa i korigovao — u osnovi, on je bio pravi pisac, dok sam ja bio samo autor. Kada sam, s dubokom začuđenošću jednog teškog bolesnika, gotovu knjigu konačno dobio u ruke, poslao sam, između ostalih, i dva primerka za Bajrojt. Zahvaljujući nekom čudesnom smislu u slučaju, istovremeno mi je došao lep primerak teksta Parsifala, s Vagnerovom posvetom meni, »sasvim dragom prijatelju Fridrihu Ničeu, Rihard Vagner, crkveni savetnik«. — To ukrštanje dveju knjiga — bilo mi je kao da sam pri tom čuo neki kobni ton. Ne zveknu li kao da su se mačevi ukrstili? ... U svakom slučaju, obojica smo tako osetili, jer smo obojica ćutali. — U to vreme pojavile su se prve Bajrojtske listine: shvatih čemu je bilo krajnje vreme. — Neverovatno! Vagner je bio postao pobožan ... Kako sam tada (1876) mislio o sebi, s kojom sam ogromnom sigurnošću držao u rukama svoj zadatak i ono svetskoistorijsko u njemu, o tome svedoči cela knjiga, ali prvenstveno jedno veoma izričito mesto: jedino što sam i tu opet, sa svojom instinktivnom prepredenošću, zaobišao rečcu »ja«, ali ovoga puta nisam svetskoistorijskom glorijom ozračio ni Šopenhauera ni Vagnera, nego jednog svog prijatelja, izvrsnog dr Paula Rea — na sreću, previše finu zverku a da bi... Drugi su bili manje fini: među svojim čitaocima imam beznadežne, na primer tipičnog nemačkog profesora, prepoznatljive uvek po tome da, došavši do spomenutog mesta, veruju da celu knjigu moraju razumeti kao realizam* ... Doista, ona sadrži protivrečje za pet, šest stavova moga prijatelja: za to bi trebalo pročitati predgovor Genealogiji morala. — Mesto glasi: Do kojeg je to, pak, glavnog stava dospeo jedan od najodrešitijih i najhladnijih mislilaca, autor knjige O poreklu moralnih osećaja** (lisez: Niče, prvi nemoralist), preko svojih usecajućih i presecajućih analiza ljudskog delanja? »Moralni čovek ne stoji inteligibilnom svetu bliže nego fizičkom — jer ne postoji nikakav inteligibilni svet...« Ovaj stav, otvrdao i izoštren pod udarcem čekića istorijskog saznanja (lisez: prevrednovanje svih vrednosti), možda jednom može — u nekoj budućnosti, 1890! — da posluži kao sekira koja će biti položena preko korena »metafizičkoj potrebi« čovečanstva — da li više radi blagosiljanja ili proklinjanja čovečanstva, ko bi to znao da kaže? No, svakako, kao stav s najzamašnijim posledicama, plodan i strašan (fruchtbar, furchtbar) istovremeno, i gledajući u svet onim dvostrukim pogledom, koji imaju sva velika saznanja ... * Autorova igra sa imenom svoga prijatelja: Paul
Rée, Réealismus.
|