S ONE STRANE DOBRA I ZLA
Predigra za filozofiju budućnosti Sad je zadatak za sledeće godine bio krajnje strogo naznačen. Nakon što je bio rešen da-kazujući deo moga zadatka, na red je stigla njegova ne-kazujuća polovina, ona koja čini Ne (neintuende): samo prevrednovanje dosadašnjih vrednosti, veliki rat — prizivanje dana odluke. U to je uključeno sporo ogledanje za srodnima, za takvima koji bi mi ponudili ruku po snazi za uništavanjem. — Svi su moji spisi od tada udice: možda se i ja poput nekog tako dobro razumem u pecanje?... Ako se ništa nije ulovilo, nisarn ja onda kriv. Nedostajale su ribe... U svemu suštinskom, ta knjiga (1886) je kritika modernosti, ne isključujući ni moderne nauke, moderne umetnosti, čak ni modernu politiku, s putokazima prema jednom suprotnom tipu, koji je najmanje mogućno moderan, prema otmenom, da-kazujućem tipu. Knjiga je, u poslednjem smislu, izvesna škola za gentilhomme, u pojmu shvaćenom duhovnije i radikalnije nego što je ikada bio shvaćen. Čovek mora da ima srčanosti u telu, ma i samo da je izdrži, mora da je nenaučen na strahovanje... Sve se stvari, na koje je doba ponosno, osećaju kao opreka tom tipu, bezmalo kao loši maniri, glasovita »objektivnost« na primer, »saosećanje sa svima onima koji pate«, »istorijski smisao« s njegovim pokoravanjem tuđem ukusu, s njegovim puzanjem pred petits faits, »naučnost«. — Odvagne li se da knjiga sledi posle Zaratustre, tada se možda naslućuje i dijetetski regime kome ona zahvaljuje svoj nastanak. Ogromnim primoravanjem priviknuto da gleda daleko — Zaratustra je još dalekovidniji nego car — oko je tu prinuđeno da izoštreno dokuči ono najbliže, vreme, ono što je okolo nas. U svim delovima, kao i, pre svega, u obliku, naćiće se jednako hotimično odvraćanje od instinkata zahvaljujući kojima je bio moguć jedan Zaratustra. U pozadini je rafinman u obliku, u nameri, u umetnosti ćutanja; s psihologijom je rukovano s priznatom okrutnošću i svirepošću — knjiga je lišena ijedne dobrostive reči... Sve to okrepljuje: ko da pogodi, najzad, koju vrstu okrepe čini potrebnom takva rasipna izdašnost u dobroti kakva je Zaratustra?... Teološki rečeno — počujte, jer retko govorim kao teolog — bio je to sam Bog koji se o smiraju svoga radnog dana svio podno drveta saznanja: tako se okrepljivao od toga da je Bog ... Sve je suviše lepo stvorio ... Đavo je samo Božji predah svakog sedmog dana ... |