ZAŠTO SAM SUDBINA
Poznajem svoj ždreb. Jednom će se za moje ime vezivati sećanje na nešto ogromno — na krizu kakve nije bilo na Zemlji, na najdublju koliziju savesti, .na odluku prizvanu protiv svega u šta je do tada bilo verovano, šta je bilo zahtevano, osvećivano. Nisam čovek, ja sam dinamit. — I ništa u meni, sa svim tim, nema od nekog osnivača religije — religije su poslovi ološa, pa mi je posle dodira s religioznim ljudima potrebno da perem ruke... Neću »vernika«, mislim da sam za to preopak, zbog toga što verujem u sebe samog, nikada ne govorim masama... Užasno strepim da me jednog dana ne prozovu svecem: pogodiće se zašto ovu knjigu izdajem ranije, ona treba da me sačuva od nepodopštine ... Neću da budem svetac, radije čak u lakrdijaše ... Možda jesam lakrdijaš ... I uprkos tome ili, štaviše, ne uprkos tome — jer dosad nije bilo ničeg lažljivijeg od sveca — govori iz mene istina. — Ali, moja istina je strašna: jer, laž se dosad zvala istina. — Prevrednovanje svih vrednosti: to je moja formula za čin najvišeg samoosvešćivanja čovečanstva, koji se u meni pretvorio u meso i genija. Moj ždreb hoće da ja moram da budem prvi valjani čovek, da znam da se protivstavim milenijumskoj lažljivosti... Time što sam prvcati osetio — namirisao — laž kao laž, tek sam ja otkrio istinu ... Moj genije je u mojim nozdrvama... Ja protivrečim onako kako nikada nije bilo protivrečeno, i uprkos tome sam suprotnost duhu koji kazuje Ne. Ja sam radosni poslanik kakvog nije bilo, poznajem zadatke s jednog vrhunca, kako se dosad ni poimalo nije; tek počev od mene ponovo ima nade. Sa svim tim sam nužno i čovek kobi. Jer, kada istina stupa u borbu s milenijumskom laži, zatrešće se, imaćemo grč zemljotresa, pomeranje brda i dolina, o kakvima se nikada ni sanjalo nije. Pojam politike pretočio se tada sasvim u duhovni rat, sve tvorevine moći staroga društva razvejane u vazduh — one sve skupa počivaju na laži: biće ratova kakvih na Zemlji još nije bilo. Tek počev od mene postoji na Zemlji velika politika. — Hoćete li formulu za takvu sudbinu koja postaje čovek? — Ona je u mojem Zaratustri. — I ko hoće da bude tvorac u dobru i zlu, taj najpre mora biti ništitelj i rastakati vrednosti. Tako najviše zlo spada u najvišu dobrotu: ova je, pak, stvaralačka.Ja sam kudikamo najstrašniji čovek koji je dosad postojao; to ne isključuje da ću biti najdobrotvorniji. Radost u uništavanju poznajem u stepenu kojem je srazmerna moja snaga za uništavanje — u oba slučaja se povinujem svojoj dioniskoj prirodi, koja ne ume da negirajuće delanje (Neintun) razlučuje od afirmišućeg kazivanja (Jasagen). Ja sam prvi nemoralist: time sam ništitelj par excellence. — Nisu me pitali, trebalo je da me pitaju, šta u mojim ustima, u ustima prvog nemoraliste, upravo znači ime Zaratustra: jer, upravo je tome suprotno ono što sazdaje neizmernu jedinstvenost tog Persijanca u povesti. Zaratustra je prvi u borbi dobra i zla sagledao istinski pogonski točak stvari — prevođenje morala u metafizičko, kao snage, uzroka, svrhe po sebi, jeste njegovo delo. Ali, navedeno pitanje bilo bi, u osnovi, već odgovor. Zaratustra je stvorio tu najkobniju zabludu, moral: otuda on mora biti i prvi koji je spoznaje. Ne samo da on u tome ima duže i više iskustva nego inače neki mislilac — pa cela je povest eksperimentalno opovrgavanje stava o takozvanom »moralnom svetskom poretku«, nego je najvažnije da je Zaratustra istinoljubiviji nego inače neki mislilac. Njegovo učenje, i jedino ono, ima istinoljublje kao najvrhovniju vrlinu — to jest ono što je suprotno kukavičluku "idealiste", koji se pred realnošću daje u bekstvo; Zaratustra ima više smelosti u telu nego svi mislioci uzeti zajedno. Govoriti istinu i dobro gađati iz luka, to je persijska vrlina. — Razumete li me? ... Samonadmašivanje morala na osnovu istinoljubivosti, samonadmašivanje moraliste kroz njegovu suprotnost — kroz mene — to u mojim ustima znači ime Zaratustra. U osnovi, postoje dva oporicanja koje u sebe uključuje moj naziv nemoralnost. Jednom oporičem tip čoveka koji je dosad važio kao najviši, one dobre, dobronamerne, dobrotvorne; s druge strane, oporičem onu vrstu morala koja je postigla važenje i zavladala kao moral po sebi — moral décadence, konkretnije rečeno, hrišćanski moral. Moglo bi se dozvoliti da se na drugo osporavanje gleda kao na presudnije, te mi precenjivanje dobrote i dobronamernosti, grubo gledano, važi već kao posledica décadence, kao simptom slabosti, kao nešto nepomirljivo sa uspinjućem i da-kazujućem životu: uslov u Da-kazivanju je oporicanje i uništavanje. — Zastajem prvenstveno kod psihologije dobrog čoveka. Da bi se procenilo koliko vredi neki tip čoveka mora se obračunati cena koštanja njegovog održavanja — moraju se poznavati njegovi egzistencijalni uslovi. Laž je egzistencijalni uslov dobrih — drukčije rečeno: ne-hteti-videti, po svaku cenu, kakva je, u osnovi, realnost, naime da nije takva da bi u svakom trenu izazvala dobronamerne instinkte, još manje takva da bi joj se u svakom trenu dopalo uplitanje kratkovidnih dobrostivih ruku. Posmatrati svakovrsna očajnička stanja uopšte kao prigovor, kao nešto što se mora ukloniti, jeste niaiserie par excellence, grubo gledano, prava nesreća po svojim posledicama, sudbina gluposti — maltene toliko glupa koliko bi to bila volja da se ukloni rđavo vreme — iz sažaljenja, primerice, sa siromašnim ljudima ... U velikoj ekonomskoj celini, strahote realnosti (od afekata, požuda, volje za moć) u neproračunljivoj meri su nužnije nego onaj oblik male sreće zvani »dobrota«, pošto je ova uslovljena instinktom lažljivosti, da bismo joj uopšte halalili neko mesto morali bismo čak da budemo popustljivi. Imaću dobar povod da dokazujem prekomerno jezno neobične posledice optimizma, te izlučevine potekle od homines optimi, za čitavu povest. Zaratustra, prvi koji je pojmio da je optimist isto toliko décadent koliko je to pesimist, i možda štetniji, veli: dobri ljudi nikada ne govore istinu. Dobri vas poučiše lažnim obalama i sigurnostima. Rođeni beste i zbrinjavani u lažima dobrih. Zahvaljujući dobrima sve je u temelju lažirano i izvitopereno. Na sreću, svet nije sazdan na instinktima da bi u njemu baš samo dobroćudna zverka koja živi u čoporu našla svoju usku sreću; zahtevati da sve treba da postane »dobar čovek«, životinja koja živi u čoporu, plavooko, dobronamerno, »lepa duša«, ili — kako bi to želeo gospodin Herbert Spenser — altruistično, značilo bi oduzeti ljudskom bivstvovanju njegov veliki karakter, značilo bi uškopiti čovečanstvo i svesti ga na ubogo kineštvo (Chineserei). A to se pokušalo!. .. I upravo to se nazivalo moral... U tom smislu Zaratustra dobre naziva tek »poslednji ljudi« tek »početak kraja«; on ih, pre svega, oseća kao najštetniju vrstu čoveka, jer oni svoju egzistenciju sprovode koliko na račun istine toliko i na račun budućnosti. Dobri — oni koji nisu kadri da stvaraju, koji su uvek početak kraja —5 Prvi psiholog dobrih, Zaratustra je — sledstveno — prijatelj zlih. Ako se jedna décadence-vrsta čoveka uzdigne do ranga najviše vrste, to se moglo desiti jedino na račun njoj suprotne vrste, jake vrste čoveka koja se pouzdaje u život. Ako ona životinja koja živi u čoporu zrači u sjaju, najčistije vrline, tada čovek-izuzetak mora da bude snižen do zla. Ako lažljivost po svaku cenu polaže pravo radi svoje optike na reč »istina«, tada se pravi istinoljubac mora naći opet među najgorim imenima. U tome Zaratustra ne ostavlja nikakvu sumnju: on veli da je saznanje dobrih, »najboljih«, bilo upravo ono što ga je uopšte zgrozilo pred čovekom; od tog gnušanja su mu izrasla krila da »odlebdi u daleke budućnosti« — on ne krije da je njegov tip čoveka, relativno nadljudski tip, nadljudski upravo u odnosu prema dobrim, te bi dobri i pravedni njegovog natčoveka nazvali đavo ... Vi najviši ljudi, koje je srelo moje oko, sumnjam u vas i krišom vam se smejem: slutim da biste mog natčoveka zvali — đavo!Od navedenog i ni od kojeg drugog mesta mora se poći da bi se shvatilo šta hoće Zaratustra: ta vrsta čoveka, koju on koncipuje, koncipuje realnost kakva ona jeste: za to je ta vrsta dovoljno jaka — nije od nje otuđena, odmaknuta, ona je realnost sama, i sve njeno strašno i upitno sadrži još u sebi, tek po tome čovek može imati veličinu ... — No, i još u jednom drugom smislu izabrao sam reč nemoralist kao obeležje, časnu oznaku za sebe; ponosan sam da imam tu reč koja me odvaja od celog čovečanstva. Niko još nije osetio hrišćanski moral kao nešto ispod sebe: to se nije moglo bez visine, moći predviđanja, jedne dosad potpuno nečuvene psihološke dubine i ponornosti. Hrišćanski moral bio je dosad Kirka svih mislilaca — oni su bili u njenoj službi. — Ko je pre mene ušao u špilje iz kojih nadire otrovni zadah te vrste ideala — tog klevetanja sveta? Ko se i odvažio samo da nasluti da je reč o špiljama? Ko je uopšte među filozofima bio pre mene psiholog a ne, štaviše, njegova suprotnost, »viši podvaljivač«, »idealist«? Pre mene čak nije ni bilo psihologije. — Biti u tome prvi može biti prokletstvo, u svakom slučaju to je sudbina: jer, čovek, kao prvi, i prezire ... Odvratnost prema čoveku jeste opasnost koja mi preti... Da li ste me razumeli? — Ono što me razgraničava, što me izdvaja od celog ostatka čovečanstva, to je da sam razotkrio hrišćanski moral. Zato mi je bila potrebna jedna reč koja sadrži smisao izazova svakome. Da oči pred tim nisu bile pre otvorene, to po meni znači najveću nečistoću koja leži na savesti čovečanstvu, znači instinkt pretvoren u samoobmanu, znači temeljnu volju da se ne vidi svako zbivanje, svaka uzročnost, svaka stvarnost, znači krivotvoriteljstvo in psychologicis koje ide sve do zločina par excellence — zločina prema životu... Milenijumi, narodi, prvi i poslednji, filozofi, starice, svi su oni — sem pet-šest trenutaka u povesti, i ja kao sedmi — u toj tački podjednako međusobno vredni. Hrišćanin je dosad bio, u neprikosnovenom smislu, "moralno biće", neuporediva osobitost — i, kao "moralno biće", apsurdniji, lažljiviji, sujetniji, lakoumniji, sebi štetniji nego što bi to u snu mogao i da zamisli najveći prezirač čovečanstva. Hrišćanski moral — najzlostiji oblik volje za laži, prava Kirka čovečanstva: ono što ga je iskvarilo. On što me pri pogledu na njega zaprepašćuje nije zabluda kao zabluda, nije hiljadugodišnji nedostatak "dobre volje", odgoja, valjanosti, smelosti u duhovnom, što se pokazuje u njegovoj pobedi — to je nedostatak prirode, do krajnosti stravično stanje stvari da je samoj protivprirodi dodeljena, kao moralu, najviša čast i da je, kao zakon, kao kategorički imperativ, ostala da visi nad čovečanstvom! ... Toliko omašiti, ne kao pojedinac, ne kao narod, nego kao čovečanstvo!... Naučiti da se preziru najprvašnjiji instinkti života; izlažirati neku »dušu«, neki »duh«, da bi se ubogaljilo telo; učiti da se u pretpostavci života, u polnosti, vidi nešto nečisto; u nužnosti rastenja, u strogoj sebičnosti (— reč je već klevetnička! —), tražiti zlo načelo; naprotiv, u tipičnim obeležjima propadanja i opiranja instinktu, u »nesebičnom«, u gubitku težišta, u »obezličavanju« i »ljubavi prema bližnjem« (— bližnjosti!*), videti višu vrednost, šta velim! vrednost po sebi!... Šta! zar bi sámo čovečanstvo bilo u décadence? Da li je to uvek bilo? — Ono što je neosporno jeste da su ga bili naučili da su jedino vrednosti décadence najvrhovnije vrednosti. Moral odsebljavanja (Entselbstung) jeste moral propadanja par excellence, činjenica da »ja propadam« prevedena je u imperativ: »svi vi treba da propadnete« — i ne samo u imperativ! ... Taj jedini moral koji je dosad bio naučavan, moral odsebljavanja, odaje volju za krajem, oporiče život u najdubljim temeljima. — Pri tome ostaje otvorena mogućnost da se nije čovečanstvo izopačilo, nego samo ona vrsta čoveka, sveštenička, koja se s moralom laganjem ustoličila na mesto onih koji određuju njegove vrednosti — koja je u hrišćanskom moralu videla svoje sredstvo moći. . . U stvari, u tome je i moj uvid: svi skupa, učitelji, vođe čovečanstva,' teolozi, svi skupa su bili takođe décadents: otuda prevrednovanje svih vrednosti u ono što je neprijateljsko prema životu, otuda moral... Definicija morala moral — idiosinkrazija décadents, sa zadnjim naumom da se svete nad životom — i to uspešno. Uveren sam u vrednost ove definicije. — * Nem. Nächstensucht, reč s kojom autor aludira
da je "ljubav prema bližnjem" — bolest.
— Da li ste me razumeli? — Nijednu reč upravo nisam rekao koju već nisam pre pet godina rekao kroz Zaratustrina usta. — Razotkrivanje hrišćanskog morala je događaj koji nema sebi sličnog, odistinska katastrofa. Onaj koji nas o njemu prosvećuje, taj je force majeure, sudbina — on raspolućuje povest čovečanstva. Postoji življenje pre njega, postoji življenje posle njega ... Munja istine zgodila je baš ono što je dosad stajalo najviše: ko shvata šta je tu bilo uništeno, neka pogleda da li još uopšte nešto ima u rukama. Sve što se dosad zvalo »istina« prepoznato je kao najštetniji, najpodmukliji, najpodzemniji oblik laži; svesti izgovor da se »poboljša« čovečanstvo prepoznato je kao lukavstvo da se sam život isisa, učini malokrvnim. Moral kao vampirizam... Onaj ko razotkriva moral, razotkrio je istovremeno bezvrednost svih vrednosti u koje se veruje ili se verovalo; u najpoštovanijem, proglašenom čak za sveti tip čoveka, on ne vidi ništa dostojno poštovanja, u tome vidi najkobniju vrstu nakaza, kobnu, jer opčinjavaju... Pojam »Bog« izmišljen je kao pojam protivstavljen životu — u tom pojmu je užasno objedinjeno sve štetno, otrovno, klevetničko, čitavo smrtno neprijateljstvo prema životu! Pojam »onostranosti«, »istinitog sveta«, izmišljen je da bi se obezvredio jedini svet koji postoji — da se ne očuva nikakav cilj, um, zadatak za našu zemnu realnost! Pojam »duše«, »duha«, pa čak i »besmrtne duše«, izmišljen je da bi se prezrelo telo, da bi se ono učinilo bolesno, »sveto«, da bi se za sve stvari koje zaslužuju ozbiljnost u životu, pitanje ishrane, stanovanja, duhovne dijete, postupanja s bolesnicima, čistote, klimatskog vremena, pokazala grozovita lakomislenost! Umesto zdravlja "spas duše" što će reći folie circulaire između grča pokajanja i histerije iskupljenja! Pojam »greha«, skupa s njegovim mučiteljskim instrumentom, pojmom »slobodne volje«, izmišljen je da bi pomeo instinkte, da bi nepoverenje prema instinktima pretvorio u drugu prirodu! S pojmom »nesebičnog«, »samoosporavanja«, autentično obeležje décadence, navabljenost štetnim, nesposobnost da se više nađe sopstvene koristi, samorazaranja, pretvoreno u vrednosnu oznaku uopšte, u »dužnost«, »svetost«, »božansko« u čoveku! Konačno, što je najstrašnije, s pojmom dobrog čoveka stalo se na stranu svega slabog, bolesnog, odrođenog, onoga što kuka nad samim sobom, svega onoga što treba da propadne — zakon selekcije je precrtan, od protivstavljanja ponosnom i dobroizvedenom, da-kazujućem, budućnouzdajućem, budućnonosnom čoveku — nazvan sada zlim — učinjen je ideal... I u sve se to verovalo kaou moral! — Ecrasez l'infâme! — — Da li ste me razumeli? — Dionis protiv Raspetog...
|