SLUČAJ VAGNER
Problem muzikanta Da bi čovek bio dorastao tom spisu mora da boluje od sudbine muzike kao od neke otvorene rane. — Od čega bolujem kada bolujem od sudbine muzike? Od toga da se muzika dotle lišila svoga opšteozarujućeg, da-kazujućeg karaktera da je muzika décadence a ne više Dionisova frula ... No, pretpostavi li se da na taj način stvar muzike osećamo kao sopstvenu stvar, kao sopstvenu povest patnje, onda će se ustanoviti da je taj spis pun obzira i preterano blag. Biti vedar i dobroćudno se sebi podsmevati u takvim slučajevima — ridendo dicere s e v e r u m, gde bi ono verum dicere opravdavalo svaku oporost — jeste sama humanost. Ko zapravo sumnja u to da sam naumio, kao stari artiljerac, što jesam, da na položaj protiv Vagnera iznesem svoj teški top? — Suzdržao sam se od svega što je bilo presudno u toj stvari — voleo sam Vagnera. — Konačno, napad na jednog od finijih »neznanaca«, kojeg niko drugi ne bi lako odgonetnuo, leži u smislu i na putu mog zadatka — o, predstoji mi još da razotkrivam sasvim drukčije »neznance« nego što je jedan Kaljostro muzike — svakako, još više napada na nemačku naciju koja u duhovnim stvarima biva sve mlitavija i siromašnija u instinktu, sve časnija, koja produžava sa zavidnim apetitom da se bez probavnih smetnji kljuka naučnošću, »hrišćanskom ljubavi«, koliko i antisemitizmom, voljom za moći (za »carstvom«), koliko i sa évangile des humbles* ... Taj nedostatak pristranosti među suprotnostima! Ta stomna** neutralnost i »nesebičnost«! Taj smisao nemačkog nepca za pravednost, koji svemu daje jednaka prava — koji nalazi da je sve ukusno... Bez ikakve sumnje, Nemci su idealisti... Kada sam poslednji put posetio Nemačku, ustanovio sam da se nemački ukus upinje da prizna jednaka prava Vagneru i sekingenškom trubaču; ja sam lično bio svedok kada je u Lajpcigu, u čast jednog od najautentičnijih i najnemačkijih muzičara, u starom smislu reči nemački, koji ne uključuje samo Nemce iz carstva, majstoru Hajnrihu Šicu osnovano jedno Listovo udruženje s ciljem da neguje i širi podmuklu crkvenu muziku ... Bez ikakve sumnje, Nemci su idealisti... * U izvomiku na francuskom:
jevanđelje poniznih.
Ali, ovde me ništa ne može sprečiti da budem grub i Nemcima reknem nekoliko okrutnih istina: ko da to inače učini? — Govorim o njihovoj neodgojenosti in historicis. Ne samo da su nemački istoričari u potpunosti lišeni velikog pogleda na tok, na vrednosti kulture, da su svi skupa lakrdijaši politike (ili Crkve —), nego da su čak taj veliki pogled izagnali. Ponajpre se mora biti »nemački«, biti »rasa«, tada se može odlučivati o svim vrednostima i bezvrednostima in historicis — utvrđivati ih ... »Nemački« jeste argument, »Nemačka, Nemačka iznad svega« princip, Germani su »moralni svetski poredak« u povesti; u odnosu na imperium romanum nosioci slobode, u odnosu na osamnaesto stoleće obnovitelji morala, »kategoričkog imperativa« . . . Postoji carskonemačka istoriografija, postoji, plašim se, čak i antisemitska, — postoji dvorska istoriografija i gospodin Fon Trajčke se ne stidi... U nemačkim novinama nedavno je kružio kao »istina« jedan idiotski sud in historicis, stav srećom upokojenog estetičkog Švabe Fišera, s kojim bi svaki Nemac morao da se složi: »Obe zajedno, renesansa i reformacija, tek čine celinu — estetski preporod i etični preporod.« — S takvim stavovima mome strpljenju dolazi kraj, i radujem se, osećam to čak kao dužnost, da reknem jednom Nemcima šta sve oni već imaju na savesti. Na savesti imaju sve velike zločine prema kulturi tokom četiri stoleća! ... I uvek iz istog razloga, iz svog najdubljeg kukavičluka pred realnošću, koji je i kukavičluk pred istinom, iz svoje neistinoljubivosti koja je kod njih postala instinkt, iz »idealizma« ... Nemci su Evropu lišili žetve, smisla poslednjeg velikog doba, doba renesanse, u trenutku kada je jedan viši poredak vrednosti dospeo do pobede, kada su pobedu bile iznele otmene vrednosti, koje kazuju Da životu, zajamčuju budućnost, umesto suprotstavljenih, vrednosti opadanja — pobedile i prožele instinkte ondašnjih! Luter, taj kobni monah, obnovio je Crkvu i, što je hiljadu puta gore, hrišćanstvo u trenutku kada je ono podleglo ... Hrišćanstvo, ta religija pretvorena u oporicanje volje za životom!... Nemogućni monah, Luter je zbog svoje »nemogućnosti« napao Crkvu i — otuda! — obnovio je... Katolici bi imali razloga da praznuju Luterove praznike, da opevaju Luterove poskočice ... Luter — i »etični preporod«! Do vraga s celom psihologijom! — Nesumnjivo, Nemci su idealisti. — Kada je upravo ogromnom smelošću i samoprevazilaženjem bio dosegnut jedan čestiti, nedvosmisleni, u potpunosti naučni način mišljenja, Nemci su dvaput znali da iznađu potajni put ka starom »idealu«, da izmire istinu i »ideal«, poglavito u formulama prava na izuzimanje nauke, prava na laž. Lajbnic i Kant — te dve najveće kočnice intelektualne čestitosti Evrope! — Kada je na mostu između dva stoleća décadence postala vidljiva jedna force majeure genija i volje, dovoljno snažna da, u cilju svezemaljske vlade, ujedini Evropu, ujedini je politički i privredno, Nemci su, konačno, sa svojim »oslobodilačkim ratovima« Evropu lišili smisla, čudesnog smisla Napoleonove egzistencije — time na savesti imaju sve ono do čega je došlo, što je danas tu, onu kulturi oprečnu bolest i bezumlje što nas okružuje, nacionalizam, tu névrose nationale od koje Evropa boluje, to ovekovečavanje sitnodržavlja u Evropi, sitnu politiku: čak su Evropu lišili njenog smisla, njenog uma — doveli je u ćorsokak. — Poznaje li iko, sem mene, izlaz iz tog ćorsokaka? ... Zadatak, dovoljno velik, ponovnog povezivanja narodâ? ... — I, najzad, zašto ne bi trebalo da dozvolim neku reč i svome podozrenju? I u mom slučaju, Nemci će opet sve pokušati da bi se iz jedne ogromne sudbine rodio miš. Nemci su se do sada u vezi sa mnom kompromitovali, sumnjam da će to popraviti u budućnosti. — Ah, šta mi je do toga da među njima budem rđav prorok!... Moji prirodni čitaoci i slušaoci sada su već Rusi, Skandinavci, Francuzi — biće li ih sve više? — Nemci su sa sve samim dvosmislenim imenima upisani u povest saznanja, proizvodili su uvek samo »nesvesne« krivotvoritelje (— Fihte, Šeling, Šopenhauer, Hegel, Šlajermaher kome ta reč* dolikuje koliko i Kantu i Lajbnicu; sve su to puki izrađivači velova —): oni nikada neće zaslužiti čast da prvi čestiti duh u povesti duha, duh u kojem istina sudi četirimilenijumskom krivotvoriteljstvu, bude ubrojan skupa s nemačkim duhom. "Nemački duh" je moj rđavi vazduh: dišem teško u blizini te instinktno nastale nečistoće in psychologicis, koju odaje svaka reč, svaki izraz na licu nekog Nemca. Oni nikada nisu poput Francuza preturili preko glave sedamnaesto stoleće bespoštednog samoispitivanja — jedan Larošfuko, jedan Dekart, stoput po čestitosti premašuju najuglednijeg Nemca — i do danas nisu imali nijednog psihologa. A psihologija je bezmalo merilo čistote ili nečistote jedne rase ... I kada čak ni čistoga nema, otkuda bi pa bilo dubine? Maltene kao kod žene, kod Nemca se nikada ne dopire do temelja: on ga nema, to je sve. No, zbog toga čovek čak ni površan još nije. — Ono što se u Nemačkoj naziva »duboko«, baš je taj instinkt za nečistoću prema sebi, o kojoj upravo govorim: ne želi se da se sebi bude jasan. Ne bih li smeo da termin »nemački« predložirn kao međunarodnu monetu za tu psihološku propalost? — U ovom času, na primer, nemački car svojom »hrišćanskom dužnošću« naziva oslobađanje robova u Africi: to bi se onda među nama ostalim Evropljanima nazvalo jednostavno »nemački« ... Da li su Nemci stvorili ma i jednu knjigu koja bi imala dubine? Oni čak ne mogu ni da pojme šta je duboko u jednoj knjizi. Poznavao sam naučnike koji su Kanta smatrali za dubokog; plašim se da na pruskom dvoru gospodina fon Trajčkea smatraju za dubokog. A kada sam jednom prilikorn hvalio Stendala kao dubokog psihologa dogodilo mi se da sam nemačkim univerzitetskim profesorima morao da govorim ime slovo po slovo... * Autorova igra sa Šlajermaherovim imenom, jer Schleiermacher na nemačkom označava i izrađivača velova, ili — figurativno — tvorenje iluzija, na šta Niče cilja u svojoj kritičkoj dosetki. — A zašto ne bi trebalo da idem do kraja? Volim da raščistim sto. Važiti kao prezirač Nemaca par excellence ulazi čak u moje slavoljublje. Svoje sam nepoverenje prema nemačkom karakteru izrazio već s dvadeset i šest godina (treće Nesavremeno razmatranje, str. 335) — Nemci su za mene nemogućni. Kad sebi zamišljam vrstu čoveka, koja ne godi nijednom od mojih instinkata, onda iz nje potekne uvek Nemac. Nekog čoveka najpre "iskušavam" po tome da li u telu ima osećaj za distanciju, da li svuda uočava rang, stepen, red između čoveka i čoveka, da li distingvira: po tome je neko gentilhomme; u svakom drugom slučaju spada se beznadežno pod širokogrudi, ah! tako dobrostivi pojam canaille. A Nemci su canaille — ah! oni su tako dobrostivi... Čovek se ponižava saobraćajući s Nemcima: Nemac ujednačava... Ne računam li svoje saobraćanje s nekoliko umetnika, pre svega s Rihardom Vagnerom onda nisam s Nemcima proživeo niti jedan lep čas ... Uzmimo da se među Nemcima pojavio najdublji duh svih milenijuma, tada bi bilo koja spasiteljica Kapitola* mogla da uobrazi da u najmanju ruku isto tako i njena nelepa duša dolazi u obzir ... Ne podnosim tu rasu s kojom je čovek uvek u rđavom društvu, koja ni prst nema za nuances — jao meni! a ja sam nuance — koja ni esprit nema u nogama, ne može čak ni da hoda ... Najzad, Nemci ni nemaju čak noge, imaju samo krakove ... Nemci nemaju ni pojma o tome koliko su prosti, ali je superlativ prostaštva da se oni čak ni ne stide da budu jedino Nemci... Oni o svemu vode razgovore, sebe smatraju za odlučujuće, plašim se da su čak i o meni odlučili... Za ove stavove je celi moj život dokaz de rigueur. Zaludno je da u njemu tragam za bilo kojim znakom takta, délicatesse prema sebi. Od strane Jevreja da, od Nemaca još nikada. Moj način iziskuje da sam prema svakome blag i dobronameran — ja imam pravo na to da ne pravim nikakve razlike — što ne sprečava da držim oči otvorene. Nikoga ne izuzimam, ponajmanje svoje prijatelje, — nadam se, najzad, da to nije išlo nauštrb mojoj humanosti prema njima! Pet, šest stvari je oko kojih sam uvek postavljao pitanje časti. — Uprkos tome tačno je da gotovo svako pismo koje mi stigne počev od niza godina osećam kao cinizam: više cinizma ima u dobronamernosti prema meni nego u kakvoj god mržnji... Svakom od svojih prijatelja kažem u lice da nikada nije držao vredno truda da izučava bilo koji od mojih spisa: na osnovu najmanjeg znaka pogađam da oni čak ne znaju ni šta je unutra. Što se, pak, tiče moga Zaratustre, ko bi od mojih prijatelja video u njemu više od nedozvoljive, srećom potpuno neosetljive uobraženosti... Deset godina: a niko u Nemačkoj se nije osetio podstaknut grižom savesti da moje ime odbrani od apsolutnog prećutkivanja pod kojim je ležalo pokopano; bio je to stranac, jedan Danac, koji je za to prvi imao dovoljno istančanosti instinkta i srčanosti, koji se zgrozio nad mojim navodno prijateljima ... Na kojem bi danas nemačkom univerzitetu bila mogućna predavanja o mojoj filozofiji kakva je proletos, i time još jednom povrh osvedočeni psiholog, dr Georg Brandes držao u Kopenhagenu? — Ja lično nikada nisam patio zbog svega toga; ne povređuje me ono što je nužno; amor fati je moja najunutrašnjija priroda. No, to ne isključuje da volim ironiju, štaviše svetskoistorijsku ironiju. I tako sam, otprilike dve godine od razorne munje Prevrednovanja, koje će Zemlju baciti u grčeve, izaslao u svet Slučaj Vagner: još jednom bi Nemci trebalo da na mene nasrnu i ovekoveče me! upravo je još čas za to! — Da li je to postignuto? — Do zanosa, gospodo moja Germani! Udeljujem vam svoj kompliment... Baš tako mi piše, i u tome mi ne nedostaju prijatelji, jedna stara prijateljica: smejala bi mi se... I to u trenutku kada na meni počiva neiskaziva odgovornost, — kada nijedna reč koja mi se upućuje ne može biti preblaga, nijedan pogled s dovoljno strahopoštovanja. Jer, na plećima ja nosim sudbinu čovečanstva. — * Prema istorijskoj predaji, od iznenadnog napada neprijatelja
Rim je spasen zahvaljujući guskama, koje su zagakale na Kapitolu.
|