ZORA
Misli o moralu kao predrasudi Tom knjigom započinje moj ratni pohod protiv morala. Ne što bi
u njoj bilo i najneznatnijeg mirisa baruta — zapaziće se čak sasvim drukčiji
i daleko draži mirisi, s pretpostavkom da se za njih imaju nešto istančanije
nozdrve. Nema ni velike pa ni male artiljerije: negativno li je dejstvo
knjige, u tome onda utoliko manju ulogu igraju njena sredstva, ona sredstva
iz kojih dejstvo nastaje kao zaključak*, ne kao topovski prasak*.
Što se od knjige uzmiče s plašljivim oprezom pred svim što je dosad poštovano,
pa čak i obožavano pod imenom morala, nije u protivurečnosti s tim što
u celoj knjizi nema nijedne negativne reči, ni napada, ni zlobe — što ona,
štaviše, leži na suncu, zaobljena, srećna, nalik nekoj morskoj životinji:
bezmalo je svaki stav u knjizi promišljen, izronjen iz onog spleta
hridi blizu Đenove, gde sam boravio samcit i družeći se s morem. Pa i danas,
kad god slučajno dodirnem tu knjigu, gotovo svaki stav mi se pretvara u
ušku s kojom opet ponešto neuporedivo izvlačim iz dubine: cela njena kožna
presvlaka treperi od nežnih trnaca sećanja. U njoj se ističe, nipošto beznačajna
umetnost ovlaš
* Igra: Schluss, zaključak; Schuss, putcanj,
prasak...
Pripremiti trenutak najvišeg samoosvešćenja čovečanstva, veliko podne,
kada čovečanstvo upućuje pogled natrag i napolje, kada se oslobađa vladavine
slučaja i sveštenika i, prvi put, kao celina pita zašto? čemu? —
eto mog zadatka koji nužno proishodi iz uvida da čovečanstvo nije
samo od sebe na pravom putu, da njime nikako nije božanski upravljano,
da je, štaviše, upravo pod njegovim najsvetijim vrednosnim pojmovima zavodnički
ovladao instinkt oporicanja, kvarnosti, instinkt décadence. Stoga
je za mene pitanje o poreklu moralnih vrednosti pitanje od prvorazrednog
značaja, jer ono uslovljava budućnost čovečanstva. Preveden natrag
u realnost, zahtev da treba verovati, da je sve, u osnovi, u najboljim
rukama, da nas jedna knjiga, Biblija, konačno uspokojava u pogledu božanskog
krmilarenja i mudrosti u sudbi čovečanstva, jeste volja da se ne dopusti
da izbije istina da stvari, što je dostojno sažaljenja, stoje suprotno
od toga, naime, da je čovečanstvo dosad bilo u najrđavijim rukama,
da su njime upravljali ćorsokaklije, prepredeni osvetoljupci, takozvani
»sveci«, ti klevetnici sveta i sramotitelji ljudi. Da bezuslovna vrednost
svuda pada u deo neegoističnom, a neprijateljstvo egoističnom, jeste onaj
presudni znak na osnovu kojeg se pokazuje da je sveštenik (— uključujući
i prerušene sveštenike, filozofe) zagospodario ne samo unutar neke
određene verske zajednice nego uopšte, da moral décadence, volja
za krajem, važi kao moral po sebi. Ko se u pogledu ove tačke ne
slaže sa mnom, smatram da je zaražen... Ali, ceo svet se ne slaže
sa mnom ... Kod nekog fiziologa takvo protivstavljanje vrednosti ne ostavlja
nikakvu dvoumicu. Ako u organizmu u ma koliko maloj meri popusti najneznatniji
organ, da bi s potpunom sigurnošću proveo svoje samoodržanje, nadoknađivanje
svoje snage, svoj »egoizam«, onda se izopačava celina. Fiziolog zahteva
isecanje izopačenog dela, poriče svaku solidarnost sa izopačenim,
veoma je daleko od ikakvog sažaljenja prema njemu. No, sveštenik hoće
upravo izopačavanje celine, čovečanstva: otuda on konzervira
ono izopačavajuće — po tu cenu vlada njime... Kakav smisao imaju oni lažni
pojmovi, ispomoćni pojmovi morala, »duša«, »duh«, »slobodna volja«,
»Bog«, ako ne taj da fiziološki ruiniraju čovečanstvo? ... Ako se odvoji
zbilja od samoodržanja, uspona telesne snage, to jest života, ako
se od sušice konstruiše ideal, od preziranja tela »spas duše«, šta je to
drugo nego recept za décadence? — Gubitak ravnoteže, opiranje prirodnim
instinktima, »nesebičnost«, jednom reči — dosad se to zvalo moral...
Sa Zorom sam preduzimao najpre bitku protiv morala samoodrođivanja.
—
|